Danas je Garić tih i napušten, ali ne i bez značenja. On je nijemi svjedok srednjovjekovne prošlosti Moslavine, arhitektonska priča o obrani, vlasti i životu u nemirnim vremenima. Iako prepušten zubu vremena, njegova silueta i dalje nadahnjuje istraživače, povjesničare, planinare i sve one koji u tišini ruševina traže otkucaje nekadašnje slave.
Riječ je o jednom od najstarijih, najbolje sačuvanih i najvećih srednjovjekovnih obrambeno-stambenih građevinskih kompleksa u Hrvatskoj. Leksikon utvrda Hrvatske Garić opisuje kao tvrdi grad smješten južno od Podgarića, na vrhu dugačke i uske gorske zaravni, koja se strmo uzdiže sjeverno od najvišega vrha Moslavačke gore. Naziva se još i Garić-grad.
U dokumentima se kao utvrda prvi put spominje 1256. u ispravi kojom se uređuju granice između područja šomođskoga župana Henrika te garićkih gradokmetova (iobagioni castrensis) i službenika (castrenses) na području današnje Moslavačke gore. U Henrikovim je rukama bio do 1272., kad ga je ugarsko -hrvatski kralj Ladislav IV. Kumanac dao na upravu zagrebačkomu biskupu Timoteju, a 1277. i trajno prepustio.
U rukama njegovih nasljednika Garić je do 1289., kad ga je otuđio dotadašnji kaštelan Ugrin. Iste je godine za novoga garićkoga kaštelana postavljen Grdun Grebenski (Gardun Grebengradski), koji je već 1291. prisvojio Garić i držao ga do 1296., kad ga je prepustio kralju.
Ubrzo su njegovim gospodarom postali Babonići, koji su ga držali do 1327. kad ga je preoteo slavonski ban Mikac Mihaljević. Pod banskom upravom Garić je do potkraj XIV. st., kad je ponovno došao pod vlast zagrebačkih biskupa.
Poznati vladari Garića
Njihova je vlast bila kratkoga vijeka jer se već 1412. kao njegova nova gospodarica spominje Barbara Celjska, poznata i kao Crna kraljica, a potom njezin suprug Sigismund Luksemburgovac, koji ga je 1429., zajedno s Velikim i Malim Kalnikom, prodao zagrebačkomu biskupu Ivanu I. Albenu. Pod vlašću njegovih nasljednika na biskupskoj stolici Garić je bio do 1444., kad ga je zaposjeo ban Matko Talovac u svojstvu gubernatora Zagrebačke biskupije, premda je čast zagrebačkoga biskupa još od 1440. obnašao Benedikt de Zolio.
Nakon Talovčeve smrti, potkraj 1444. ili početkom 1445., pod zapovjedništvom Jana Vitovca, vojskovođe novoga bana Ulrika II. Celjskoga kojeg opisuju kao advokata i zaštitnika zagrebačke crkve, osvojen je Garić zajedno s drugim biskupskim utvrdama i predan zagrebačkomu biskupu Benediktu. U rukama njegovih nasljednika Garić je, uz prekid 1448. kad su ga zaposjele pristaše Ivana (Jánosa) Hunyadija, bio do 1545., kad je pao pod osmansku vlast. U nepoznato doba Osmanlije su ga napustili i prepustili zubu vremena.
Riječ je o jednom od najstarijih, najbolje sačuvanih i najvećih srednjovjekovnih obrambeno-stambenih građevinskih kompleksa u Hrvatskoj. Konfiguracija tla na kojem je podignut uvjetovala je njegov iznimno dugačak, uzak ovalan tlocrtni oblik te podjelu na središnju i vanjsku utvrdu, čiji su zidovi mjestimice sačuvani do izvorne visine.
Najbolje sačuvana cjelina Garića njegova je unutarnja utvrda, koja se sastoji od prostrana dugačka i uska dvorišta, triju ulaza, sjeverne branič-kule, niza manjih i većih građevina naslonjenih s unutarnje strane na obrambene zidove, cisterne te samostojeće središnje kule ili palasa, koja je unazad nekoliko godina u cijelosti obnovljena i stavljena pod krov.
