Prije nego što je nastala današnja Crikvenica, njezini su stanovnici živjeli na obližnjem brijegu, u naselju Kotor. Nalazi se iznad ušća rijeke Dubračine na vratima Vinodolske doline. Do Kotora vodi stari put koji prolazi između gromača.
Gromača je u Primorju naziv za zid koji je izgrađen u tehnici “na suho”, bez uporabe veziva. Tehnika suhozida u uporabi je od prapovijesti, a svoj procvat doživljava tijekom drugoga tisućljeća prije Krista izgradnjom gradina opasanih suhozidnim bedemima.
Antika na naše prostore donosi vapno kao prvi vezivni materijal, a suhozidna gradnja se nastavlja koristiti sve do polovice 20. stoljeća za izgradnju skromnijih, narodnih građevina te kao sredstvo organizacije krajolika. Iako na prvi pogled gromače izgledaju vrlo slično, razlikuju se ovisno o načinu gradnje i namjeni. Služile su kao razgraničenje posjeda, ograde oko zemljišta i pašnjaka, podzidi cesta i terasa, te za odlaganje viška kamenja kod obradive zemlje.
S Kotora se još od prapovijesti nadziralo pristanište u podnožju brijega. Današnje ime Kotor potječe iz srednjeg vijeka, iako se prvi put spominje u 14. stoljeću kad su vlasnici Vinodola bili knezovi krčki, kasnije Frankopani. Kotor je prvotno pripadao srednjovjekovnoj općini Grižane. Od 15. stoljeća postaje samostalna općina i središte župe.
Žitelji župe bili su poznati po svojoj pobožnosti, što pokazuje veliki broj zabilježenih crkava i bratovština. Do danas su sačuvane crkve sv. Šimuna i Jude Tadeja, sv. Jurja, sv. Stjepana i sv. Trojice. O nekadašnjem postojanju ostalih crkava svjedoče imena predjela, kao što su Vidovo i Mihovilovo.
Crkva sv. Jurja
O crkvi sv. Jurja arheolog Ranko Starac u radu “Sakralna arhitektura srednjovjekovnog Vinodola” navodi kako se na na najvišem dijelu Kotora, u neposrednoj blizini strmine obronka koji se
spušta prema dolini rječice Dubračine, nalaze se ruševni ostaci crkve sv. Jurja. Starac primjećuje kako crkvica ima očitu nadzornu i stratešku ulogu te ju opisuje kao izduljenu jednobrodnu građevinu dužine gotovo 10,5 metara, širine do 4,50 metra, s polukružno opisanim svetištem, koje premašuje u tlocrtu lik polukruga.
Vrlo duboko polukružno svetište svakako upućuje na ranokršćansku ili ranosrednjovjekovnu graditeljsku tradiciju, što svrstava tu crkvu u najstarije sakralne građevine na tlu Vinodola. Određenoj preromaničkoj tradiciji pripada i vidljiv slog zidnih struktura, građenih od priklesana lomljenca, a ne klesanaca, položenog u savršeno vodoravne redove. Ispune između lomljenaca tvore ubačeni sitniji kamenčići, dok je sama žbuka vrlo kvalitetno načinjena od sitnoga morskog šljunka i vapna pomiješana s mljevenom opekom. Sačuvan je tek jedan otvor, oblika vrlo uskog proreza jednake širine. U dnu svetišta uz spomenuti prozorčić postoje tragovi fresko-slikarija, odnosno crvenom bojom na žućkastoj podlozi izvedeni geometrijsko-vegetabilni motivi križa i sunca.
Vrlo slične prikaze imamo na svetištu osamljene kapele sv. Jurja nedaleko od Vrbnika, gdje je Juraj prikazan u još poganskom obličju božanstva Silvana.
Župna crkva Sv. Šimuna i Jude Tadeja na Kotoru
“Drevna crkva posvećena je apostolima sv. Šimunu (Kanaancu ili Zelotu) i Judi Tadeju. Bila je to župna crkva naselja Kotor. Smjestila se na južnom obronku strmog brijega s kojeg se u svim povijesnim razdobljima nadzirao kanjon Dubračine – prirodni pristup i komunikacija između obale i vinodolske kotline. Građevina je teško stradala u požaru. Ubrzo zatim tijekom 18. stoljeća posve je napuštena, a dio okolna groblja prekopan.
U nekoliko akcija čišćenja crkvenog interijera otkriven je veći dio ostataka zidnih struktura. Iskopavanjima je utvrđen izvorni oblik građevine – longitudinalne crkve s polukružno opisanim začeljem, s lađom koja u tlocrtu ima trapezasti lik. Značajnom rekonstrukcijom kasnije je jednobrodna građevina pretvorena u crkvu križnog tlocrta, dobivši po sredini bočnih zidova dvije presvođene pravokutne kapele, te nov, znatno dublji prezbiterij pravokutnog tlocrta.
Ta rekonstrukcija mogla je biti učinjena nakon 1468., kada je naselje Kotor darovano franjevcima s Trsata. Prezbiterij pravokutna tlocrta debelih je zidova, širine gotovo jednog metra, s jednom vrlo uskom strijelnicom na začelju te tragom većeg prozora na jugoistočnom zidu. Od prvobitne polukružne apside preostao je red do dva kamenih klesanaca. Od drugih otvora spominjemo ulaz u osi pročelja, od kojeg je zatečen ostatak praga, te dva jednostavna pravokutna prozora na zapadnim zidovima prigrađenih kapela.
Za razliku od izvornih struktura zidanih od klesana kamena s vrlo kvalitetnom žbukom, prigradnje su građene vrlo neuredno, s uporabom komadića opeka i crijepa. Crkva je nakon te “kasnogotičke” obnove morala djelovati kao mala crkva-tvrđava, s povišenim prezbiterijem iznad kojeg se izdizala četverokutna kula.
Spominjemo tek analogni slučaj iz istog razdoblja – crkvu sv. Bernardina u sklopu franjevačkog samostana na Košljunu. Na začeljnom zidu sjeverne kapele naziru se tragovi fresaka, odnosno uz bordure s vegetabilnom ornamentikom naslućuje se stojeći lik u biskupskoj odori”, navodi arheolog Ranko Starac u svom radu Sakralna arhitektura srednjovjekovnog Vinodola.
Prilikom obilaska Kotora arheolog Starac nam je rekao da se između gromača nalaze ostaci još nekih crkava, koje se nažalosr ne vide. To su crkve sv. Vida i sv. Mihovila, te mala kapela sv. Stipana o kojoj dodaje: “Na južnom dijelu vršnog platoa naselja Kotor, u sklopu ruševine neke štale preostao je trag polukružnog svetišta male kapele sv. Štipana (Stjepana). Drugi dijelovi, osim većeg dijela apsidalnog plašta, već su odavna prekopani.”
Ovaj je članak objavljen u sklopu projekta “U potrazi za frankopanskim posjedima” koji se provodi od 2019. godine. Cilj je projekta prezentiranje i dokumentiranje cjelokupne frankopanske baštine bez prostornog ograničenja i provodi ga Darko Antolković sa suradnicima.
