Na grebenu kraškog brijega, između Rijeke i Opatije, stoji Kastav – grad koji kroz stoljeća nosi priče uklesane u kamen.
Sa svojih 377 metara nadmorske visine, opasan zidinama koje su od 9. do 16. stoljeća odolijevale ratovima i promjenama, Kastav nije samo grad, već kronika povijesti satkana od devet kula, od kojih danas ponosno stoji šest.
Njegove zidine građene u više faza nisu bile samo obrambeni bedemi – bile su svjedoci suđenja, tajnih zavjera i, kako predaja kaže, spaljivanja vještica.
Najviša među njima je kula Žudika koja se nalazi na sjeveroistočnom rubu naselja. Naziv Žudika (od talijanskoga giudicare – suditi) u Kastvu inače označava predio iza župne crkve sv. Jelene i najvišu kulu gradskih zidina. Na tome su se predjelu nekada izvršavale presude za prijestupe, a stari dokumenti spominju i spaljivanja vještica.
Crkva sv. Jelene Križarice: Vječni stražar Kastva
Središnje mjesto Kastva zauzima župna crkva sv. Jelene Križarice, čiji zvonik dominira vizurom grada. Nekoć jednobrodna, u 17. stoljeću preobražena je u trobrodnu crkvu bogatog baroknog interijera.
Tik uz nju stoji groblje, gdje su stoljećima Kastavci nalazili svoje posljednje počivalište. Pogled na staro groblje pri zalasku sunca donosi dojam da duše prošlosti i dalje bdiju nad gradom.
Crekvina: Crkva koja nikada nije dovršena
Na istočnom dijelu Kastva uzdiže se ruševina koja budi maštu – Crekvina, najveća crkvena građevina na hrvatskoj obali. Planirana kao velebna isusovačka crkva, nikada nije dovršena, a razlozi su obavijeni misterijom. Crekvina je bila dugačka 50 metara, visoka i široka po 20 metara , a mogla je primiti više od 3000 vjernika. U vrijeme njezine izgradnje Kastavština je imala 7000 žitelja, te se stoga može zaključiti da se radilo o velikom projektu.
Prema legendi, siromašna udovica s troje djece, prisiljena nositi pijesak za gradnju, proklela je projekt kad ju je jezuit odbio osloboditi teškog rada. „Dajboh da nikada ne dofinete crekav!“, zavapila je – i tako, svaki put kada su je pokušali dovršiti, zidovi su se urušavali. Do danas ostaje enigma je li crkva zaista bila dovršena ili je doista bila prokleta. Bilo kako bilo, danas je konzervirana i često je mjesto obilaska brojnih putnika namjernika.
Na rubu zidina, izvan sigurnosti gradskih bedema, od 1571. godine stoji Gradska loža – nekadašnje mjesto vijećanja i suđenja. Danas, najveća i najočuvanija loža na Kvarneru, njezini kameni stupovi svjedoče šaptovima prošlosti, gdje su donesene odluke koje su mijenjale sudbine Kastavaca.
Kastav nije samo drevni grad – on je priča u kamenu, svjedok vremena i mitova. Svaka njegova kula, svaki kamen Crekvine, svaki grob na starom groblju priča svoju priču. A dok vjetrovi s Učke donose šapat davnih vremena, Kastav ostaje mjesto gdje povijest i legenda žive zajedno, nerazdvojne poput njegovih neosvojivih zidina.
Vlasnici Kastavske gospoštije u 17. stoljeću postaju isusovci. Na istočnoj strani Kastva u 18. stoljeću počinju s gradnjom velike crkve koja nikad nije dovršena, jer je 1773. isusovački red raspušten.
Uz Crekvinu je vezana i legenda o njezinoj izgradnji koja kaže: U 17. stoljeću isusovci su odlučili na istočnoj strani Kastva izgraditi velebnu crkvu posvećenu sv. Mariji. Svi su Kastavci bez ikakve naknade morali pomagati pri gradnji, pa i siromašna udovica s troje male djece. Kad je na nju došao red da iz zaljeva Preluk (pokraj Opatije) na leđima nosi morski pijesak za gradnju, zamolila je jezuita koji je vodio radove da ju oslobodi obaveze kako bi mogla otići raditi kao sluškinja u neku obitelj da zaradi komad kruha za svoju gladnu djecu. Umjesto da joj to dopusti, redovnik ju potjera na posao udarivši ju tri puta štapom. Ponižena i uvrijeđena Kastavka je proklela gradnju: „Dajboh da nikada ne dofinite crekav!“
Prema legendi, jezuiti su tri puta pokušali dovršiti crkvu, ali se ona uvijek rušila. Do danas se ne zna zašto se rušila i je li ikada uopće bila dovršena.
Gradska loža izgrađena je 1571. godine za odvijanje javnih događanja (vijećanja, suđenja) i bila je tada jedina zgrada izvan gradskih zidina. Najveća je i najočuvanija loža na Kvarneru.
