Na međunarodnom znanstvenom skupu “Početci Kraljevstva: Splitski crkveni sabori, Tomislav i njegovo doba o 1100. obljetnici” među predavačima je bio i dr. Radoslav Bužančić, arheolog i konzervator čija je tema predavanja nosila gotovo zagonetan naslov: “Mea dom(n)a S(…)lava regina“.
Ovjekovječena regina?
Riječ je, kako je objasnio, o natpisu iz predromaničke crkve Sv. Vida na Klisu, natpisu koji prvi put u hrvatskoj povijesti donosi titulu regine, odnosno kraljice.
Crkva je već od ranije poznata po tome što njezini arheološki ostatci potvrđuju autentičnost Trpimirove darovnice iz 852. godine, u kojoj se spominje Klis kao dvorski posjed kneza Trpimira.
Upravo tu, gdje se nekoć nalazio Trpimirov curtis, uzdigla se dvorska kapela, najvjerojatnije podignuta njegovim nalogom. No, u burnom 16. stoljeću, Murat-beg Tardić srušio je crkvu i na njezinu mjestu izgradio džamiju. S njom je nestao i posljednji arhitektonski trag Trpimirove epohe. Ili se barem tako činilo.
Kamena slagalica iz davnine
Istraživanja su pokazala da su graditelji džamije u njezine zidove nasumce ugrađivali kamene ulomke iz ranijih građevina, uključujući i crkvu Sv. Vida. Među njima je više desetaka fragmenata izrađenih od prokoneškog mramora – materijala koji se uvozio s otoka Prokoneza (današnjeg Marmara) i koristio u luksuznoj sakralnoj gradnji.
Zanimljivo, svi su ukrašeni predromaničkim pleterom i potječu iz razdoblja 9. do 12. stoljeća, a većina ih pripada elementima oltarne pregrade. Najvrjedniji ulomak sadržava dio natpisa za koji se pretpostavlja da je glasio:
“(Ego … rex Croat)orum filiu(s … regis una cum coniuge) mea Domaslava regina (hoc opus fieri iussi).“
U prijevodu: “Ja, kralj Hrvata, sin kralja, zajedno sa suprugom mojom Domaslavom kraljicom, zapovjedih da se ovo djelo izvede.”
Tko je bila Domaslava?
Ime Domaslava nije poznato iz pisanih kronika. Doznajemo ga jedino s ovog ulomka, svojevrsne kamene poruke koja je preživjela tisuću godina. Povjesničari vjeruju da je živjela u prvoj polovici 10. stoljeća i bila pripadnica hrvatske narodne dinastije. Iako su se i ranije spominjale žene vladara, nijedna nije nosila titulu kraljice – regine. Domaslava je, dakle, prva za koju to možemo pouzdano reći.
Uloga žene u ranosrednjovjekovnoj vlasti rijetko je eksplicitno izražena, što ovaj natpis čini iznimnim. On otkriva ne samo kraljicu, nego i namjeru da se ona ovjekovječi kao ravnopravna figura uz vladara.
Klis kao dvor, crkva kao svjedok
U doba Trpimira, Klis je bio mnogo više od strateške točke. Bio je prijestolnica, mjesto na kojem su se donosile političke i duhovne odluke.
Trpimir je u neposrednoj blizini, u Rižinicama, dao sagraditi i prvi benediktinski samostan na hrvatskom tlu. Na jednoj od ploča tog samostana sačuvan je i njegov natpis: “pro duce Trepimiro”. Svjedočanstvo je to o vremenu kad se počela oblikovati hrvatska državnost.
U toj arhitektonskoj i liturgijskoj cjelini, crkva Sv. Vida bila je ključni element – mjesto bogoslužja, ali i legitimacije vlasti. Oltarna pregrada bila je središnje mjesto simboličke komunikacije između moćnika i naroda, između svetog i svjetovnog.
Kamen kao vremeplov
Današnji posjetitelj kliške tvrđave može pred sobom vidjeti te fragmente – pažljivo rekonstruirane i izložene u obliku pretpostavljene oltarne pregrade. Pred njima, vrijeme se zgušnjava. U svakom pleternom motivu, u svakom slovu, sabrano je znanje, vještina i poruka jednog davnog doba.
I dok se iznad ulaza u sadašnju crkvu Sv. Vida ističe natpis: “Što je vjera sagradila, vjera će sačuvati”, u njezinoj povijesti čitamo i drugo: da je povijest – ma koliko bila nasilno prekinuta – ipak pronašla način da nam se vrati.
Ime koje se vratilo
Ime Domaslava možda je nestalo iz knjiga, ali ne i iz kamena. Danas, više od tisuću godina kasnije ga bilježimo, ponovno ga izgovaramo. Znati za postojanje prve hrvatske kraljice znači razumjeti da tadašnji svijet nije bio lišen žene koja vlada, djeluje, gradi i ostavlja trag. Na Klisu je jednom bila regina. A sada se, iz zaborava, vratila.
