Dana 2. veljače 1664. dogodio se jedan od najsmjelijih i simbolički najjačih pothvata u zajedničkoj hrvatsko-ugarskoj povijesti. Tijekom slavnog Zimskog pohoda, Nikola VII. Zrinski, u mađarskoj povijesti poznat kao i Miklós Zrínyi, zapalio je i uništio Sulejmanov most na Dravi koji se nalazio između Osijeka i Darde. Bio je to čin vojne genijalnosti, ali i političke hrabrosti koji je nakratko promijenio ravnotežu snaga u srednjoj Europi.
Sulejmanov most izgrađen je 1566. godine, u vrijeme vladavine Sulejman I. Veličanstvenog. Nakon osvajanja Osijeka 1526., Osmanlije su shvatile da bez pouzdanog prijelaza preko Drave ne mogu trajno držati Ugarsku, niti učinkovito voditi pohode prema Beču. Most je bio odgovor na taj problem. Dug oko šest do osam kilometara (ovisno o vodostaju i mjestu pristupa) i širok približno šest metara bio je sagrađen na čamcima povezanima lancima, obložen gredama i daskama.
Omogućavao je prolaz vojske, topništva i opskrbnih kolona. Suvremenici su ga opisivali kao tehničko čudo. U europskim izvorima nazivao se Il ponte famoso d’Essek – slavni osječki most. Njegov završetak kod Darde dao je tom mjestu stratešku važnost daleko veću od njegove stvarne veličine. Most nije bio samo vojni objekt. Njime su prolazili trgovci, putnici i karavane. Osijek se upravo zahvaljujući njemu razvio u trgovačko središte Slavonije, ulogu koju u određenom smislu zadržava i danas.
Politička pozadina: Europa u sjeni velikih sila
Sredinom 17. stoljeća prostor Ugarske i Hrvatske bio je razapet između Osmanskog Carstva, Habsburške Monarhije i Transilvanije. Unutarnji sukobi, dvorske intrige i suprotstavljeni interesi velikih sila paralizirali su mogućnost odlučnog djelovanja. Godine 1663. veliki vezir Köprülü Fazıl Ahmed Paşa poveo je snažan osmanski pohod prema zapadu i zauzeo Érsekújvár, jednu od najvažnijih habsburških utvrda u sjevernoj Ugarskoj.
Pad tog snažno utvrđenog grada otvorio je Osmanlijama put prema Beču i izazvao šok diljem Europe. Iako je Várad pao nekoliko godina ranije, upravo je gubitak Érsekújvára pokazao svu slabost habsburške obrambene politike i potvrdio da se granica Carstva opasno pomaknula na zapad. Nakon završetka ljetne kampanje i povlačenja osmanske vojske na zimovanje, činilo se da je nastupilo zatišje. No upravo u toj tišini, pod snijegom i ledom, sazrijevala je odluka Nikole Zrinskog da udari ondje gdje Osmanlije to najmanje očekuju.
Zimsko ratovanje u 17. stoljeću smatralo se gotovo nemogućim. Hladnoća, nedostatak hrane i loši putovi činili su takve pothvate rizičnima. No Zrinski je upravo u tome vidio prednost. Dana 20. siječnja 1664. poveo je 13–15 tisuća hrvatskih i ugarskih vojnika, uz potporu njemačkih snaga, prema jugu. U svega tri tjedna vojska je prešla gotovo 500 kilometara, zauzela ili razorila više osmanskih uporišta – Berzence, Babócsu, Barcs, Dardu i stigla do glavnog cilja: Sulejmanova mosta.
Darda je u tom pohodu imala ključnu ulogu. Nakon zauzimanja mjesta i uništenja osmanske posade, vojnici su počeli sustavno pripremati palež mosta. Bio je to golem zadatak. Drvena konstrukcija, široka i masivna, nije se mogla srušiti jednim udarcem. Skupljana je trska, drvo i suhi materijal. Vatra je potpaljena s donje strane, uz pomoć vjetra. Dva dana i dvije noći most je gorio.
Svjedok događaja, Esterházy Pál, zapisao je da je prizor bio gotovo nadrealan: most je „gorjelo poput baklje, tisućama koraka dug“. Kada je vatra napokon učinila svoje, osmanska opskrbna žila kucavica bila je presječena.
Vijest o uništenju mosta proširila se Europom munjevitom brzinom. Dvorovi u Parizu, Rimu i Madridu slavili su Zrinskog kao junaka. Španjolski kralj Filip IV. uvrstio ga je u Red zlatnog runa, jedno od najviših viteških priznanja.No Beč je reagirao hladno. Habsburški dvor nije želio odlučujući rat koji bi mogao osloboditi Ugarsku i Hrvatsku bez njihove potpune kontrole. Odugovlačilo se s dolaskom saveznika, propuštena je prilika za napad na Kanjižu, a kasniji Mir u Vasváru praktično je poništio političke učinke Zrinskijevih vojnih uspjeha.
Sudbina mosta i nasljeđe
Most je nakon 1664. djelomično obnovljen i još desetljećima korišten. Konačno je uništen 1686., u sklopu velikih oslobodilačkih ratova protiv Osmanlija.
Iako je Sulejmanov most nestao u vatri i vodi prije više od tri stoljeća, ideja o njemu nikada nije u potpunosti iščezla. Godine 2008., prilikom čišćenja ribnjaka u Darda, pronađeni su arheološki ostaci za koje se pretpostavlja da pripadaju upravo toj legendarnoj drvenoj konstrukciji. Time je most, barem djelomično, ponovno izronio iz povijesnog zaborava.
Potaknuti tim otkrićem, grad Osijek i Turistička zajednica pokrenuli su inicijativu prema europskim fondovima s idejom simbolične obnove mosta ili barem njegove interpretacije u prostoru. Ne kao povratak osmanske građevine u izvornom smislu, nego kao most sjećanja koji bi trebao biti spomenik slojevitoj povijesti, sukobima, ali i povezivanju kultura, trgovine i prostora.
U tom kontekstu, puna obnova mosta ne bi bila čin povijesne romantizacije, nego prilika da se jedno od najvećih graditeljskih čuda ranog novog vijeka ponovno ispriča suvremenim jezikom. Most koji je nekoć dijelio carstva, danas bi mogao povezivati znanje, baštinu i identitet prostora uz Dravu.
Možda se Sulejmanov most nikada više neće pružiti preko rijeke u svojoj punoj dužini. Ali njegovi temelji u zemlji, u arhivima i u kolektivnom pamćenju i dalje postoje.
Zašto se sjećamo?
Palež Sulejmanovog mosta nije bila tek vojna operacija. Bio je to čin kojim je Nikola Zrinski pokazao da povijest ne stvaraju samo carstva i dvorske odluke, nego i ljudi spremni riskirati sve u pravom trenutku. U tom smislu, Darda nije samo mjesto na karti, nego točka sjećanja. Most je nestao, ali priča je ostala – kao podsjetnik na hrabrost, stratešku jasnoću i cijenu političke neovisnosti.
Literatura
Izvori:
Istraživanja Sziblera Gábora, uz dopune Szerecza Miklósa i Perjésa Géze, te suvremeni povijesni zapisi i svjedočanstva sudionika pohoda.
