U drugoj polovici 19. stoljeća Hrvatskom je haralo nekoliko hajdučkih družina, a među njima se posebno istaknula ona Joce Udmanića, čovjeka kojeg je narod zapamtio kao moslavačkog Robina Hooda.
Joco Udmanić, pravim imenom Josip, rođen je u selu Vidrenjaku. Unatoč tome što je bio vrlo bistar, pismen i za ono vrijeme školovan, bijeda i težak život odveli su ga na put hajdukovanja. Predaja kaže da je sve započelo krađom volova na sajmu u Kutini, učinjenom iz očaja i gladi. Zbog toga je osuđen na deset godina zatvora, no uspio je nadmudriti stražare i pobjeći, nakon čega se odmetnuo u hajduke. Sam je kasnije govorio kako nije bježao radi slobode, nego da spasi život, jer bi inače umro od gladi.
Joco i njegova družina skrivali su se u planini, na Garićgradu, a prema predaji se još i danas negdje mogu vidjeti tragovi njegova potpisa urezani u stijene. Narod je vjerovao da je robio bogate i dijelio siromasima, a načelo njegova hajdukovanja glasilo je: „Ne štedi bogataša, čuvaj narod i štedi seljaka!“
O Jocinu životu i pothvatima pisao je i list Pozor, navodeći kako je više puta bježao iz zatvora te kako je jednom izjavio da će uteći pa makar ga zatvorili na dnu pakla. U Moslavini je vladao velik strah od Joce i njegove družine, koji su gotovo blokirali putove prema Slavoniji. Tako je nastala i uzrečica: „Putovo bi biskup Štroca, al ga plaši hajduk Joca.“
Najviše se, ipak, prepričavalo o Jocinoj snalažljivosti i mudrosti. Lukavo je izbjegavao žandarske potjere, a jednom se čak prerušio u ugljenara i ponudio se kao vodič skupini žandara koji su po Moslavačkoj gori tragali upravo za njim.
Bio je poznat i po pisanju ucjenjivačkih pisama svojim žrtvama. Jedno takvo poslao je stubičkom župniku Josipu P., najavljujući mu posjet zbog gladi i bijede. Župnik je, uzrujan pismom, okupio naoružane ljude, te pripremio zasjedu. No umjesto hajduka, pred župni dvor stigla je bogata kočija iz koje je izašao svećenik s crvenim pojasom, predstavivši se kao podarhiđakon na putu za Mariju Bistricu. Tek kada su ostali sami, „gost“ se razotkrio. Bio je to sam Joco Udmanić. Župnik mu je, nemajući izbora, predao sav novac. Joco je potom poveo župnika i kapelana do kraja sela, gdje ih je pustio, a njegova je četa nestala u noći.
Još prije nego što se odmetnuo u hajduke, Joco je pokazivao bunt protiv nepravde. Kada je zbog zakašnjenja na tlaku kod grofa Erdődyja trebao biti išiban, odbio je leći i rekao: „Nisam ja došao ležati, nego kopati!“ Ova se izreka i danas može čuti u nekim dijelovima Moslavine, gdje se Joco pamti kao junak i borac za siromašan narod.
Iza legende o hajduku krije se i romantična priča. Kraju Jocina hajdukovanja kumovala je ljubav. Prijatelj Todor Uzelac nagovarao ga je na bijeg u Bosnu, no Joco se prije toga želio oprostiti sa svojom dragom Marom u Potoku. Tamo su ga žandari pronašli i ubili. Prema drugoj verziji priče, prokazala ga je ciganka Mara iz ljubomore prema Mari Treiberovoj, Jocinoj pravoj ljubavi. Kako god bilo, hajdukovanje slavnog Joce Udmanića završilo je zbog ljubavi.
Legenda o Joci Udmaniću zabilježena je u publikacija Moslavačke srednjovjekovne utvrde kroz povijest i legende, koju uz Stelu Kos potpisuje i dr. sc. Silvije Pisk, iz koje smo već objavili i Legendu o Ružici Garićgradskoj.
