U večernjim satima 9. prosinca 2025. godine brojni Splićani i gosti iz drugih gradova i zemalja su pohrlili u splitski Arheološki muzej, dom velikog don Frane Bulića, hrvatskog Schliemanna – čovjeka koji je svijetu otkrio našu Troju, naše Pompeje – našu antičku Salonu.
No ovoga puta nas u Bulićeve dvore nije vodila želja za dalekim i zagonetnim rimskim svijetom, nego nečim nama puno bližim. Naime, upravo ove godine smo proslavili, punih 1100 godina od početka Splitskih crkvenih sabora održanih 925. i 928.
Ti su sabori neizmjerno važni za cjelokupnu hrvatsku povijest, kako zbog njihovih zaključaka kojima su sve biskupije od rijeke Raše do Kotora objedinjene pod vlašću splitskog metropolita (dakle, uspostava jedinstvenog crkveno-administrativnog teritorija), tako i zbog one nama neizmjerno vrijedne činjenice da je na prvome saboru 925. godine, uz crkvene i svjetovne velikodostojnike, sjedio i prvi hrvatski kralj Tomislav.
Među brojnim proslavama, znanstvenim skupovima i manifestacijama koje su organizirane u čast okrugloj obljetnici osnutka Hrvatskog Kraljevstva, red je bio da i grad Split – tamo gdje je sve počelo – obilježi ovaj veliki jubilej centralnom izložbom kakva je Ecclesia et Regnum – Splitski crkveni sabori 925. i 928. godine.
Otvorenje je bilo zaista dostojno prigode. U osvijetljenom dvorištu Arheološkog muzeja su se izmjenjivali govori autora i pokrovitelja izložbe te raznovrsne glazbene točke – od svečane izvedbe Hrvatske himne do zborskog i klapskog pjevanja, nadahnutog starim crkvenim i hrvatskim napjevima. Svi govornici su se složili u jednom – da ispred nas stoji neizmjerna vrijednost, „arhiv u kamenu“ kakvim se ne može pohvaliti niti jedan drugi slavenski narod.
Taj „kamen“ u kratkim, fragmentiranim frazama nudi odgovore na ona temeljna i izvorišna pitanja – tko smo i odakle dolazimo? Fokus ove izložbe je dakako na donosu rimske crkve i ranosrednjovjekovne hrvatske države, a glavnina eksponata potječe iz crkava istočnojadranskih biskupija koje su prisustvovale saborima u Splitu.
Riječ je o predromaničkom crkvenom namještaju i liturgijskim predmetima čija je stilizacija toliko slična da se promatraču može učiniti da potječu iz jedne crkve. No sličnost u motivima i klesarskom izričaju između primjerice pluteja oltarne ograde iz katedrale sv. Stošije u Zadru, sv. Marije u Biskupiji kod Knina ili „Šuplje crkve“ u Solinu plastično svjedoči o crkvenom i državnom jedinstvu toga prostora izraženog kroz sakralnu umjetnost. Ponekad „kamen“ i bez natpisa progovara.
Teško je proći, a ne zastati pokraj artefakata iz solinske „Šuplje crkve“ tj. krunidbene crkve sv. Petra i Mojsija. U njoj je papin izaslanik opat Gebizon 1075./1076. okrunio Dmitra Zvonimira za kralja Hrvatske.
Povjesničari i arheolozi se uglavnom slažu da se u toj crkvi izvorno nalazio reljef hrvatskog kralja Petra Krešimira IV. (ili Dmitra Zvonimira) – jedini sačuvani ranosrednjovjekovni prikaz hrvatskog vladara i krune. Taj je reljef pronađen u Splitskoj krstionici gdje se i danas čuva. No, „Šuplja crkva“ skriva i druge zanimljivosti.
Naime, među brojnim pleterom ukrašenim crkvenim namještajem, nalazi se i čak sedam ulomaka vijenca ciborija s motivom šahovnice! Ovo otkriće bi nas lako zavelo na zaključak da je motiv šahovnice „oduvijek“ hrvatski, da ne znamo za moderna heraldička istraživanja koja su izvorište šahovnice kao hrvatskog grba smjestila u kasno 15. stoljeće u kontekstu povezivanja Hrvatske s Habsburškom Monarhijom. No, i sama činjenica da su šahirana polja stajala nad Dmitrom Zvonimirom u trenutku njegove krunidbe u Solinu doista raspaljuje maštu.
Šetajući kroz najraniju hrvatsku povijest susrećem nadbiskupa i metropolita Zdenka Križića, nasljednika nadbiskupa Ivana sa Splitskih sabora, koji je bio iskreno oduševljen izložbom. Na trenutak se sjetio realnosti da nažalost ovo zadovoljstvo ne može podijeliti sa cijelim narodom jer mnogi nisu upoznati sa svojim „kamenim blagom“. Kao brižni otac me opominje da bez naše prošlosti nećemo moći graditi budućnost.
Osobito nadahnut je bio Andro Krstulović Opara, izaslanik predsjednika Hrvatskog sabora, koji je lijepo zaključio kako hrvatska baština, iako raskošna, „nije blještava, nije senzacionalna, nije puna dijamanata, ali je vrijednost zapisana u kamenu“. Na koncu ne možemo se oteti dojmu da su iz svakog govora i svakog artefakta odzvanjale riječi samog don Frane Bulića: „Iz kamena povijest, iz povijesti svijest“ kojima tako rado pridodamo misao „iz svijesti sloboda.“
