U najdužoj noći godine, kada se čini da tama ima posljednju riječ, stari Slaveni nisu vidjeli kraj, nego početak. Zimski solsticij za njih nije bio tek astronomski trenutak, već duboko simboličan prag godine.
Bio je to trenutak u kojem se svijet lomi između smrti i novog života, između hladnoće i obećanja topline, između straha i nade. U toj noći, govorilo se, Sunce je najslabije. Ali upravo tada započinje njegov povratak.
Tama koja rađa svjetlost
Zimski solsticij, dan kada je noć najduža, bio je shvaćen kao kozmička drama. Zemlja je okovana mrazom, dani su kratki, priroda nijema. No Slaveni su znali da je to hod kroz godinu i da priroda nikada ne stoji, čak ni kad se čini mrtvom.
Riječ solsticij dolazi od latinskog sol (Sunce) i sistere (stajati). Sunce tada “stoji”, ne diže se više, ali ni ne pada. Tri dana traje ta prividna nepokretnost, a potom, gotovo neprimjetno, dan počinje trajati duže. Za stare Slavene to je bio jasan znak da se Sunce se sunce uskoro rađa.
U slavenskoj mitološkoj slici svijeta, vrhovni kozmički zakon predstavlja Svarog, božanski kovač neba i reda. Njegov sin, Svarožić, poznat i kao Koledo, odnosno mlado, tek rođeno Sunce koje se rađa u noći solsticija. Slabo je, ranjivo, ali nosi u sebi obećanje proljeća. Predaja kaže da tamne sile, personificirane u zimi i ledu, pokušavaju zadržati Sunce zarobljeno.
Tek kada se ono oslobodi, započinje nova godina života. U tom kozmičkom sukobu važnu ulogu ima Perun, bog munje, koji razbija okove tame i oslobađa Sunce, dok se nad zemljom povlači Morana, božica zime, smrti i studeni.
Božić prije Božića
Danas riječ Božić povezujemo s kršćanskom tradicijom, no njezino je značenje mnogo starije. U slavenskom kontekstu Božić je bio “mali bog”, tek rođeno Sunce, Svarožić. Nije riječ o posudbi, već o dubokoj kontinuitetnoj simbolici.
Paljenje badnjaka, velikog hrastovog panja, imalo je središnje mjesto u tom obredu. Badnjak se unosio u kuću uz svečane riječi i palio na ognjištu. Vatra nije bila samo izvor topline, već živi simbol božanske sile. Vjerovalo se da se u badnjaku utjelovljuje Sunce samo, da vatra pomaže njegovu rastu i jačanju.
Hrast, kao drvo dugog života i čvrstoće, bio je prirodan izbor. Njegova žeravica trebala je gorjeti cijelu noć, dok ukućani bdiju, jer bdjenje znači sudjelovanje u kozmičkom događaju.
Čišćenje tijela i doma
Solsticij nije mogao doći nespreman. Dani koji su mu prethodili bili su vrijeme pročišćenja. Kuće su se temeljito čistile, staje uređivale, alati slagali. Ništa prljavo, staro ili zapušteno nije smjelo dočekati novu Sunčevu godinu. Ljudi su se čistili i iznutra.
Jela se bezmesna hrana, plodovi polja i voćnjaka. Staro se simbolično ostavljalo iza sebe. Čista kuća, čisto tijelo i mirna savjest bili su temelj ulaska u novu godinu. Žene su tkale novo rublje, prale svečanu odjeću i pripremale dom kao da očekuju važnog gosta. Jer i jesu. Stizala je svjetlost novog proljeća.
Slama, žito i krug života
Unošenje slame u kuću danas se često doživljava kao folklorni detalj, no nekad je imalo snažnu simboliku. Slama je bila veza s poljem, s budućom žetvom, s kruhom koji tek treba doći. Rasipala se po podu, stavljala pod stol i na ognjište. Dio se nosio u voćnjake i vezivao oko stabala. Tako se prizivalo obilje, plodnost i sloga.
Sijanje pšenice u posudu bio je mali, ali snažan čin. Zeleno žito na stolu usred zime govorilo je da život ne prestaje.
Kolo vremena: Koljada i Yule
Stari naziv blagdana, Koljada, povezuje se s riječi kolo. Kolo je simbol neprekinutog ciklusa rađanja, umiranja i ponovnog rađanja. Isto značenje nosi i anglosaksonski naziv Yule, koji je preživio do danas. U nekim slavenskim krajevima održavale su se procesije u kojima je dijete, simbol novorođenog Sunca, jahalo na konju, dok se nosio zapaljeni sunčev znak koji se okretao. Taj se simbol kasnije pretvorio u zvijezdu koju danas poznajemo iz božićnih ophoda.
Koledanje: riječ kao dar
Koledanje je bilo više od pjesme. Bio je to ritual blagoslova. Koledari su obilazili kuće, pjevali, izricali dobre želje, a domaćini su ih darivali hranom, plodovima i sitnim poklonima. Riječ je imala moć. Izgovorena želja smatrala se sjemenom budućnosti. Zato se pazilo što u tim danima govori.
Dani između svjetova
Razdoblje između 25. prosinca i 6. siječnja smatralo se posebnim. Granica između svjetova bila je tanka. Snovi su bili proročanski, znakovi u prirodi važni. Jutarnji vjetar, kiša ili mraz nosili su poruke o godini koja dolazi. Na dan nakon Božića ljudi su odlazili na izvore, umivali se za zdravlje i ljepotu. Voda, poput vatre, bila je sredstvo obnove.
U svijetu neprestanog svjetla, ekrana i buke, zimski solsticij podsjeća na nešto jednostavno i staro: svjetlo se rađa u tišini. Ne dolazi naglo, nego polako, gotovo neprimjetno. Kao i unutarnja snaga čovjeka. Stari Slaveni nisu bježali od tame. Znali su da je ona dio ciklusa. Ali su znali i to da se svake godine vrijedi ponovno roditi, obnoviti zavjet prema sebi, zajednici i prirodi.
U tom smislu, solsticij nije samo davni običaj. On je poziv. Da zastanemo. Da zapalimo vlastiti badnjak. I da se, barem na trenutak, sjetimo kako izgleda nada koja se rađa u najdužoj noći.
