U krajevima gdje se riječ prenosi s jezika na jezik, s koljena na koljeno, još uvijek se pamti jedan naziv: urečljivac. To mitsko, a ipak ljudsko biće, i danas budi nemir u pripovijestima starijih. On je nositelj “zla oka”, urokljivog pogleda, nesreće koja ne dolazi s nožem, nego s očima. U narodu je za ovu pojavu najčešće korišten izraz “urokljivo oko”.
Urečljivci, kako ih se najčešće naziva, ponekad se u usmenim predajama javljaju i kao Natampotine – rijetka riječ, gotovo zaboravljena, uhvaćena tek u tragovima među starijim stanovnicima kvarnerskih otoka.
U bodulskim natjecanjima, gdje se igra riječima koje samo rijetki razumiju, natampotina se pojavi kao iznenađenje, kao šapat prošlosti. No, značenje je jasno: to je netko tko “natamputi” – ureče, pogodi, prebaci nesreću s jednog pogleda.
Zle oči koje ne spavaju
Narodna predaja u više mediteranskih i balkanskih krajeva slaže se oko jedne stvari: urečljivac može biti svjestan svojih moći, ali i ne mora. Njegov pogled nosi neku čudnu silu, tamnu energiju. Nije uvijek zao, ali zna izazvati zlo. I što je najneugodnije, on niti sam često ne zna da to čini.
Prepoznati ga se može, tvrde neki, po izražajnim, ponekad sablasnim očima. U oku mu nešto “nije pravo”. To je ili boja ili način na koji gleda – predugo, preduboko, kao da prodire kroz misli. Katkad ga izdaje samo osjećaj nelagode nakon susreta. I koliko god to zvučalo kao praznovjerje, gotovo svaka kultura ima svoju verziju priče o zlom oku.
Kako se braniti od uroka?
U Turskoj će vam ponuditi plavi talisman, poznat kao “nazar boncuğu”, kao zaštitu od zlog pogleda. U Italiji će netko posegnuti za rukom, stisnutom u znak “rogi” – dva ispružena prsta, palac i mali, dok ostali ostaju skupljeni. Sličan se znak, gotovo ritualno, koristi i u Istri i na otocima – u isto vrijeme kao obrana i kao podrugljivo sredstvo (nešto poput srednjeg prsta).
U nekim dijelovima Istre vjeruje se da urečljivac može izazvati nesreću čak i pohvalom. Tako se stvari i ljudi koje se cijene opisuju obrnutim riječima: “Dobar mladić, vrag ga zel”, da se zlo ne bi zakačilo. Govor se izvrće, igra se riječima, štiti se onime što se ne kaže.
Amajlije protiv zla
Pričala je nekad jedna nona, sjedeći ispod smokve dok je čistila bob, o načinu na koji se nekad štitilo od ovog uroka. Rekla je da su nekad žene nosile češnjak u torbi, a djeci bi pod jastuk stavile zrno soli. “Sol sve izvlači”, govorila je, “a češnjak sve tjera.” Ispod praga kuće znalo se zakopati komadić užarena željeza, da presiječe svako zlo što ulazi nepozvano.
U drugoj kući, na zidu visi potkova – ali ne bilo kako. Okrenuta otvorom prema gore, da sreća ne iscuri. A iznad kolijevke, maleno plavo stakleno oko – turski dar, donesen s putovanja – bdije nad snom djeteta. Uz njega, ruka – Fatimina ruka, poznata i kao hamsa, simbol što štiti i odbija zlo, poglavito urokljivo oko.
Kad se pojavi sumnja, kad nešto “ne štima”, kad pogled zaboli – pokažu se rogi. Dlan zatvoren, a palac, kažiprst i mali prst ispruženi prema dolje. Tako su radile none. I nije se pitalo zašto – tako su znale. Nekome će sve to biti praznovjerje, ali onaj tko je jednom osjetio težinu uroka – taj ne pita previše. Taj vješa češnjak, sipa sol, i šuti.
Urečljivac danas
U doba tehnologije, algoritama i LED ekrana, teško je zamisliti da netko još vjeruje u pogled koji može slomiti sreću. No, dok sjedimo u noći, dok nas pogled susjeda prati malo predugo, dok nas trese neka neobjašnjiva nervoza nakon kratkog susreta – možda se ipak prisjetimo: oči pamte, a ponekad i vraćaju.
Urečljivac možda više nije figura iz sela s početka stoljeća, ali strah od zla koje dolazi bez riječi – to je nešto što ljudska podsvijest još uvijek nije izbrisala.
