U Šarengradu se stoljećima molilo, radilo, liječilo i sklanjalo. Od ratova, bolesti i neizvjesnosti

Samostan u Šarengradu je kronika prostora na rubu vremena. Misa je svake nedjelje, ali redovnika više nema. Oni si sada u Iloku, objasnile su mještanke koje se te maglovite prosinačke subote spremale crkvu za advent.

Osim misa, ima tu i vjenčanja, a dogodi se i pokoja krizma, dodaju one i dopuštaju da obiđemo franjevački samostan i Crkva sv. Petra i Pavla koji se nalazi u Šarengradu na krajnjem istoku Hrvatske.

Smješten je na povišenom položaju istočno od potoka Dobra voda, preko puta nekoć ponosne šarengradske utvrde i blizu Dunava. Jedan je od najstarijih, najvećih i najslojevitijih sakralnih kompleksa srednjovjekovnoga Srijema. Mjesto je to gdje se arhitektura, povijest i ljudske sudbine neprestano isprepliću.

Četiri samostanska krila, prislonjena uz južno pročelje crkve, zatvaraju trapezoidni klaustar, nekadašnje središte redovničkoga života. Sva krila imaju prizemlje i kat, a južno i podrum, što svjedoči o samostanu kao samodostatnoj cjelini, osmišljenoj za dugotrajno i stabilno življenje u prostoru koji je rijetko bio stabilan. Ovdje se stoljećima molilo, radilo, liječilo i sklanjalo. Od ratova, bolesti i neizvjesnosti.

Povijesni izvori smještaju gradnju crkve i samostana u 15. stoljeće. Pape Inocent VII. (1405.) i Grgur XII. (1411.) dopuštaju mačvanskom banu Ivanu Moroviću, gospodaru srednjovjekovnog Šarengrada (Athye), podizanje crkve i samostana. Već 1420. godine papa Martin V. povjerava kompleks franjevcima opservantima Bosanske vikarije, čime Šarengrad postaje važna točka franjevačke mreže na rubnim prostorima kršćanskog svijeta čija je svrha bila utvrditi vjeru na granici.

Nakon izumiranja roda Morovića 1476. godine i dolaska nove vlastelinske obitelji, Gereb, prostor ulazi u razdoblje nestabilnosti. Nakon Mohačke bitke 1526. godine Šarengrad dospijeva pod osmansku vlast. Crkva sv. Petra i Pavla pretvorena je u džamiju, a samostan zapaljen i teško oštećen.

Ipak, ni tada mjesto ne gubi značenje. Njegova se sakralna funkcija mijenja, ali kontinuitet korištenja prostora ostaje što je karakteristično i za obližnji Ilok iz kojeg smo stigli nakon znanstvenog skupa o Iločkom statutu koji je bio svojevrsna kruna 500 obljetnice grada Iloka.

Tamo smo saznali kako je poznavanje prošlosti Šarengrada, franjevačke zajednice, ali i šireg europskog prostora važan Ljetopis franjevačkog samostana u Šarengradu I (1683–1853). Objavljen je 2002. godine u izdanju Franjevačkog samostana u Šarengradu.

Jedan od  zabilježenih događaja u Ljetopisu odnosi se na 1683. godinu, kada su Osmanlije pri prolasku u „gornje krajeve“ spalile samostan i crkvu u Iloku, a redovnike pogubile.

Preživjeli franjevci, zajedno s kršćanskim stanovništvom, godinama su lutali i skrivali se po šumama, sve do oslobođenja ovih krajeva 1687. godine. Tek 1698. knez Livio Odescalchi daje dopuštenje franjevcu Ivanu Matkoviću da okupi raseljene, dovede nove doseljenike i započne obnovu crkvenog života „na drevnim ruševinama samostana“. Tim zapisom započinje temeljna povijesna dionica Ljetopisa samostana svetih apostola Petra i Pavla u Šarengradu.

Ljetopis posebno mjesto posvećuje ratovima s Osmanlijama. U tim razdobljima samostan nije bio samo duhovno središte, nego i prenoćište vojnicima te bolnica za ranjenike. Uz lokalne ratne prilike, bilježe se i važni europski događaji: bavarski rat, ubojstvo francuskoga kralja, napoleonski ratovi i revolucije 1848. godine.

Zabilježeni su i dolasci careva. Kroz Šarengrad je dvaput prošao car Josip II., a 1852. mjesto i crkvu posjećuju đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer i car Franjo Josip I.

Osobitu vrijednost Ljetopisu daju zapisi iz svakodnevnoga života: rodne i nerodne godine, jake zime, zaleđivanje Dunava, suše, pojave kuge i kolere, potresi, kometi i najezde skakavaca. Upravo ti „mali“ zapisi pretvaraju povijest u živo iskustvo i otkrivaju kako su ljudi ovoga kraja doživljavali svijet oko sebe.

U 18. stoljeću crkva i samostan prolaze baroknu obnovu (1743.–1757.), a u novije doba prostor mijenja korisnike. Od karmelićanki do zajednice Cenacolo. Danas su crkva i zvonik obnovljeni, dok je samostan izvan uporabe, što je pak, omogućilo sustavna istraživanja koja provodi Hrvatski restauratorski zavod na temelju kojih će se i planirati što će sa tim mjestom dalje biti.

Samostan u Šarengradu danas stoji kao tiha kronika pograničnog prostora. U njegovim zidovima sažeti su ratovi i obnove, strah i nada, velika politika i svakodnevni život. To je mjesto na kojem se povijest ne nameće glasno, nego se polako otkriva onima koji su spremni zastati i slušati mještane.