U prilogu o potrazi za kaštelom u Božjakovini i tragovima nekadašnjeg mosta kroz močvaru, naveli smo da je dvorcu Blahimir pripadala i kapela sv. Ivana Nepomuka.
Kapela sv. Ivana Nepomuka u Božjakovini podignuta je 1744. godine na inicijativu grofice Katarine Drašković rođene Brandis, supruge pokojnog Ivana Draškovića. Bila je namijenjena članovima grofovske obitelji Drašković. Grofica je preminula oko 1770. godine.
Arhitektura i izgled
Kapela je bila zidana i svođena, s dva prozora s vitrajima koji su izvana bili zaštićeni željeznim rešetkama, dok se u svetištu nalazio jedan okrugli prozor. Pod je bio kameni, a krov prekriven crijepom. Predvorje je također bilo zidano i svođeno, iste širine kao i lađa kapele. Iznad predvorja uzdizao se zvonik s jednim zvonom.
Potraga za izgubljenom tvrđavom u Božjakovini do koje je vodio most kroz močvaru
Oltari i unutarnje uređenje
Unutrašnjost kapele sadržavala je tri oltara. Glavni oltar bio je posvećen sv. Ivanu Nepomuku, zaštitniku kapele, dok su bočni oltari bili posvećeni sv. Karlu Boromejskom i Svetoj Obitelji.
Na glavnom oltaru nalazio se kip sv. Ivana Nepomuka, uz koji su stajali kipovi dvaju anđela – jedan s prstom na ustima kao znak čuvanja ispovjedne tajne, a drugi s palminom granom. Iznad kipa nalazili su se anđeli na oblacima koji su držali zvijezde iznad svečeve glave. U sredini oltara bilo je drveno, marmorizirano svetohranište, ukrašeno umjetnim ružama.
Na oltaru sv. Karla nalazila se uokvirena slika sveca uz dva marmorizirana stupa, a iznad nje slika sv. Ane, majke Blažene Djevice Marije. Sličan raspored bio je i na oltaru Svete Obitelji, uz dodatak slike sv. Katarine okružene umjetnim ružama.
Godine 1757. jedan od bočnih oltara više nije bio posvećen Svetoj Obitelji, već Presvetom Trojstvu. Vizitatori su oltare opisivali kao vrlo lijep i kvalitetan rad, bogato ukrašen, obojen i pozlaćen.
Kapela je bila zatvorena željeznim kovanim vratima, oslikanim i djelomično pozlaćenim, iznad kojih se nalazio grb obitelji Drašković i Brandis. Prema kanonskoj vizitaciji iz 1820. godine, kapela je imala oko 6 metara duljine i 3 metra širine te je bila svrstana među privatne oratorije koji se mogu koristiti za bogoštovlje. Od liturgijskih predmeta spominju se, između ostalog, dva kaleža, šest kazula i dalmatinke.
Mise su se slavile na blagdan zaštitnika kapele i u nedjelju nakon spomendana sv. Franje Borgije, u znak sjećanja na dan blagoslova kapele. Godine 1823. grof Juraj Drašković odredio je da župnici iz okolnih župa sa svojim kapelanima redovito služe mise, drže propovijedi i podučavaju vjernike u kapeli, uz prisutnost članova obitelji i službenika imanja.
Oštećenja i promjene titulara
Nakon potresa 9. studenog 1880. godine kapela je znatno oštećena, a 1882. poduzeti su radovi na njezinu popravku. Početkom 20. stoljeća u dokumentima se više ne navodi kao kapela sv. Ivana Nepomuka, već kao kapela sv. Stjepana.
Godine 1934. ponovno se spominje kao kapelica sv. Ivana. Pred početak Drugog svjetskog rata planiralo se njezino rušenje i gradnja nove, zbog trase planirane državne ceste Zagreb – Beograd koja je trebala prolaziti tim područjem. Dogovoreno je da se nova kapelica izgradi na drugoj lokaciji, uz ulaz u park, s određenim građevinskim i estetskim uvjetima te prijenosom dijela opreme iz stare kapele.
Posljednje godine i sudbina kapele
Ti planovi nisu ostvareni zbog izbijanja rata. Godine 1953. započele su nove prepiske o stanju kapele. U dopisima se navodi da nije potpuno ruševna, ali je oštećena urušavanjem zvonika i miniranjem obližnjeg mosta. Vrata su bila razbijena i odnesena, a kip sv. Ivana Nepomuka oštećen. Spominje se i mogućnost obnove uz određene troškove i sudjelovanje lokalnog dobra.
Konačno, 1959. godine kapelica je prodana za 150.000 dinara. U župnoj spomenici navodi se da je bila razrušena i dodatno oštećena tijekom vremena te da više nije imala praktičnu važnost s obzirom na promijenjene okolnosti i položaj na zemljištu državnog dobra.
Literatura
Anđelko Košćak, Župa Svetog Martina Biskupa Dugo Selo
