No jednako intrigantna kao i podzemni hodnici jest figura čovjeka koji ih je pokrenuo. Pretraga arhiva, leksikona, putopisa i povijesnih studija otkriva iznenađujuće mnogo podataka o Henriju (Hinku) Carionu: znamo gdje je rođen, kada je došao u Hrvatsku, koje je financijsko društvo zastupao, kada je bio u zatvoru, koje je djelo objavio, pa čak i da je prevodio hrvatsku himnu na francuski jezik.
Njegov je boravak u Bistri relativno dobro dokumentiran. Ali nema portreta. Nema fotografije ni litografije, nema crteža kakve bismo očekivali za imućnog poduzetnika 19. stoljeća, povezanog s Parizom i međunarodnim financijskim krugovima.
Carion je, paradoksalno, povijesno prisutan, ali vizualno odsutan. Čovjek bez lica rekonstruiran je iz knjiga i dokumenata. A da bismo razumjeli njega, moramo razumjeti svijet iz kojeg je došao.
Francuska između revolucije i modernizacije
Henri Carion rođen je 1812. godine u Cambraiju, u razdoblju kada Europa još uvijek živi u sjeni Napoleonskih ratova. Francuska 19. stoljeća nije stabilna država, nego prostor stalnih političkih promjena: restauracija monarhije, Srpanjska revolucija 1830., revolucija 1848., Druga Republika i naposljetku Drugo Carstvo pod Napoleonom III. Društvo je to koje istodobno traži stabilnost i ubrzano se modernizira. Sredinom stoljeća Francuska ulazi u razdoblje snažne industrijalizacije. Gradovi rastu, bankarski sektor se širi, kapital traži nova tržišta.
Pod Napoleonom III. Pariz prolazi kroz veliku urbanističku transformaciju pod vodstvom baruna Haussmanna. Grade se bulevari, željeznice i industrijski kompleksi. Vrijeme je to optimizma i špekulacija.Razvijaju se kreditna društva, investicijski fondovi i dioničarska poduzeća. Kapital se širi izvan nacionalnih granica. Francuski investitori ulažu u željeznice u Španjolskoj, rudnike u Belgiji, projekte u Italiji i Srednjoj Europi.
U tom kontekstu nastaju i financijska društva s religijskim predznakom, poput La Société du crédit des Paroisses, s kojom je Carion bio povezan. Ona su kombinirala katolički socijalni idealizam s tržišnim mehanizmima. Kreditiranje obnove crkava bilo je moralno opravdano, ali poslovno strukturirano.
Katolički kapitalizam i građanski sloj
Carion nije bio aristokrat niti vojni časnik. Dolazio je iz građanske obitelji. Njegov otac bio je trgovac suknom i policijski komesar. Braća su bila uključena u novinarstvo i prosvjetu, a sam Henri vodio je tiskaru i sudjelovao u intelektualnim krugovima.
Riječ je o tipičnom predstavniku francuskog građanskog sloja 19. stoljeća: obrazovan, poduzetnički orijentiran, povezan s tiskarstvom i javnim diskursom. Njegovo sudjelovanje u financijskim društvima i rudarskim projektima nije bilo iznimka, nego nastavak logike vremena u kojem kapital traži širenje, a provincijski prostori postaju nova investicijska polja. Srednja Europa, uključujući tadašnju Hrvatsku unutar Habsburške Monarhije, bila je upravo takav prostor.
Dolazak Cariona pod Medvednicu
Prema Hrvatskom biografskom leksikonu, Carion se u Hrvatsku doseljava šezdesetih godina 19. stoljeća te ulaže u iskapanje galenita na zapadnim obroncima Medvednice – rude iz koje se dobiva srebro.
Detaljniji kontekst njegova dolaska donosi knjiga Povijest Bistre (urednica dr. sc. Ljiljana Dobrovšak; uredničko vijeće: dr. sc. Ljiljana Dobrovšak, Darko Sever-Šeni, Domagoj Sironić, Vera Grgac).
Prema Povijesti Bistre, imanje Bistra 1862. prelazi u Carionovo vlasništvo. Navodi se i podatak da je kupnja mogla doseći iznos od 700.000 franaka što je za to doba bila značajna investicija. Poznato je i da Carion nije djelovao samostalno. Bio je povezan s francuskim financijskim društvom La Société du crédit des Paroisses, a u ime Société des Mines de Bistra 1864. preuzima rudnike kod Sv. Jakova iznad Bistre, s ciljem eksploatacije olova i srebra.
Ispod Crvenog spusta na Medvednici kriju se Francuski rudnici srebra
Projekt je uključivao rudarsku koloniju, izgradnju ceste do rudnika i organiziranu eksploataciju. Bio je to ozbiljan infrastrukturni zahvat i znak da se nije radilo o improvizaciji, nego o investiciji utemeljenoj na tadašnjim procjenama.
Prema navodima Milovana Zoričića, čiji je djed odvjetnik Antun Rojc bio savjetnik Cariona, godine 1862. drvari na Medvednici u jednoj su špilji iskopali srebro, kositar i olovo. Pronađene rude poslane su u Pariz na analizu gdje se ustanovilo da se radi o čistom srebru. Medvednica je tako nakratko postala dio europske investicijske mreže, sagrađena su četiri rudnika, a postoje i glasine o petom koji do danas nije otkriven.
Slom i sudnica
No geološka stvarnost pokazala se skromnijom od očekivanja. Količina srebra bila je nedostatna za održivu eksploataciju. Prema Povijesti Bistre, 1868. Carion se našao pred sudom u Zagrebu zbog optužbi vezanih uz upravljanje rudarskim društvom. Dvaput je bio zatvoren. Iako nije proglašen prevarantom, financijsko društvo doživjelo je stečaj 1870., potvrđen 1872. godine.
Njegov sudski proces nije bio izolirani incident, nego simptom razdoblja u kojem su rizične rudarske i infrastrukturne investicije često završavale bankrotima i dugotrajnim pravnim sporovima. U širem smislu, Carionov osobni slom koincidira s političkim slomom Drugog Carstva 1870. godine, nakon poraza Francuske u ratu s Pruskom i pada Napoleona III.Francuski investicijski optimizam tog razdoblja završio je jednako naglo kao i rudarski san pod Medvednicom.
Povlačenje i kulturni trag
Unatoč poslovnom slomu, Carion ostaje živjeti u dvorcu Oršić u Gornjoj Bistri. U Zagrebačkom katoličkom listu 1864. opisan je kao bogat i revan katolik koji je obnovio zapušteni dvorac i sudjelovao u hodočašćima u Mariju Bistricu.
U Donjoj Bistri 1882. borave trapisti prognani iz Francuske, koji zakupom dijela njegova imanja osnivaju samostan.Francuski putopisac Viktor Tissot opisuje ga kao inteligentnog i gostoljubivog čovjeka, dobro upućenog u hrvatske prilike. Godine 1888. objavljuje dramu Les Hunyadi. Louis de la Roque navodi ga i kao prevoditelja hrvatske himne na francuski jezik.
U njegovu se životu susreću kapital, religija i književnost. Ipak, unatoč svemu, još nema njegove slike. Možda je portret izgubljen. Možda nikada nije nastao. Možda se nalazi u nekom francuskom arhivu koji tek čeka otkriće.
Ali za sada, Henri Carion ostaje čovjek bez portreta. Možda je to i simbol 19. stoljeća – razdoblja u kojem su kapital i ambicija često bili vidljiviji od pojedinca. Carion je umro 1892. godine te je pokopan u Bistranskoj Poljanici. Njegova obitelj živjela je u dvorcu do Drugog svjetskog rata, a rudnici su nakon njih pali u zaborav. S vremenom je rudnik propadao, zidovi su se urušili, a 1954. god. rudnike je ponovno otkrio Vladimir Horvat.
Do njih je moguće doći planinarskom stazom 45 koja počinje kod najniže stanice žičare.
Literatura
Izvori:
Hrvatski biografski leksikon, sv. 2, Zagreb, 1989., natuknica Carion, Henri (Hinko).
Dobrovšak, Ljiljana (ur.), Povijest Bistre; uredničko vijeće: dr. sc. Ljiljana Dobrovšak, Darko Sever-Šeni, Domagoj Sironić, Vera Grgac.
Zagrebački katolički list, br. 41, 13. listopada 1864., dopis iz Bistre.
Gušić, Branimir, Medvednica, Zagreb, 1924.
Tissot, Victor, La Hongrie de l’Adriatique au Danube, Paris, 1879.
de la Roque, Louis, Trois mois en Croatie. Souvenirs de voyage en Autriche-Hongrie, Paris, 1880.
Carion, Henri, Les Hunyadi. Drame en cinq actes et en prose, Zagreb, 1888.
Horvat, Vladimir — podaci o ponovnom otkriću Francuskih rudnika 1954. godine (planinarska literatura i lokalna povijesna svjedočanstva).
Speleolog, br. 33, 2022. (nacrt rudnika).
