Ivana Brlić-Mažuranić nikada nije dovršila svoj posljednji roman – Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata. No, priča koja ga je nadahnula potječe iz istraživanja njezina oca, Vladimira Mažuranića.
Ovaj ugledni povjesničar i leksikograf 1925. godine je u zborniku povodom tisućljetne obljetnice Hrvatskog Kraljevstva objavio gotovo zaboravljeno istraživanje o enigmatičnom Dubrovačaninu koji je krajem 15. stoljeća postao namjesnik u dalekoj Indiji.
Sredinom lipnja 2025. godine, indijski premijer Narendra Modi sletio je u Zagreb što je prvi put da je jedan premijer najmnogoljudnije zemlje svijeta došao u posjet Hrvatskoj. Što protokolarne kamere nisu zabilježile, tiho je i nenametljivo progovaralo iz dubljih slojeva prošlosti: kulturnih, književnih i zaboravljenih veza koje spajaju Indiju i Hrvatsku. Jednu od njih bilježimo u nastavku ovog članka.
Tko je bio Jaša Dubrovčanin?
Sada je 2025. godina kada se slavi 1100. obljetnica Hrvatskoga Kraljevstva. 1925. godine Hrvatska je tisućitu obljetnicu slavila u drugačijim okolnostima nego što su to danas. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti tim je povodom izdala reprezentativni zbornik posvećen toj obljetnici – Zbornik kralja Tomislava.
Među povijesnim, jezikoslovnim i kulturnim radovima objavljen je i tekst naslovljen: „Melek ‘Jaša Dubrovčanin’ u Indiji godine 1480.–1528. (i njegovi prethodnici u Islamu prije deset stoljeća)“. Melek inače, na arapskom znači kralj, a moguće je ga pogledati u digitalnoj zbirki Mažuranić Nacionalne i sveučilišne bibioteke u Zagrebu.
Autor tog rada je Vladimir Mažuranić, tada 80-godišnji akademik, povjesničar i leksikograf , sin bana Ivana Mažuranića i predani istraživač zaboravljenih likova s rubova povijesti.
Kako se mi s portala Blaga & misterije s takvima lako povežemo, uronili smo u njegov rad i stekli dojam da nije riječ o pukoj povijesnoj bilješki već o analitičkom prikazu kulturnog i vjerskog prijelaza jednoga Hrvata, Jaše iz Dubrovnika, koji prelazi iz kršćanskog u muslimanski svijet, uspinje se u vojnoj i političkoj hijerarhiji Osmanskog Carstva te naposljetku postaje namjesnik (melek) u indijskoj pokrajini Gudžerat.
Mažuranić u svom tekstu istražuje i širi kontekst, povijesne putove Dubrovčana na Istok, ali i arapske i perzijske izvore koji govore o sličnim pojavama u srednjovjekovnom muslimanskom svijetu. Njegovo istraživanje kombinira dokumentarnu strogoću s pripovjedačkim nervom što nije neobično s obzirom na to tko mu je bio kći o čijem će romanu također biti više o nastavku ovog članka.
Tragovi kroz stoljeća – i prostor
No, prije svega, tko je zapravo bio Jaša? Je li riječ o povijesnoj osobi ili o mitu koji je Mažuranić rekonstruirao iz rasutih izvora? U tekstu se pojavljuju konkretni tragovi: Jaša Dubrovčanin – poznat i kao Melek Jaša – djelovao je na dvoru u Carigradu, sudjelovao u vojnim ekspedicijama prema Perziji i kasnije se preselio u Indiju, gdje je postao guverner luke Diu i sultanov povjerenik. U službi sultana Mahmuda Begade, povjesničari potvrđuju postojanje visokih dužnosnika stranog, konvertitskog podrijetla – među njima i figura koja se poklapa s opisima Meleka Jaše.
S druge strane, Hrvatski biografski leksikon ističe kako Jašu Dalmatina spominje samo Mažuranić, te kako njegova ostavština u Zbirci rijetkosti NSK ne sadržava nove podatke koji bi učvrstili njegovu pretpostavku. No, upravo je taj tekst bio sjeme romana koji će Ivana Brlić-Mažuranić napisati.
On je objavljen 1937. godine, kada Ivana Brlić-Mažuranić više nije bila među živima. Rukopis je objavljen posthumno, s vidljivim znakovima da nije završen: dok je prvi dio romana razrađen, drugi se sastoji tek od bilježaka, natuknica i skica zapleta koje upućuju na to kako je autorica planirala zaokružiti priču.
Kao što je primijetio filolog Igor Donadini, Jaša Dalmatin je u mnogome „stariji brat Šegrta Hlapića” – no stariji i ozbiljniji, oblikovan za čitatelja odraslijeg senzibiliteta. Iako se oslanja na konvenciju pustolovnog romana – junak koji iz tame ropstva stasa u graditelja i vladara – Jaša Dalmatin ide mnogo dalje. On je roman o viziji, o prijelazu između svjetova, o preobrazbi identiteta kroz kulturni dodir.
Graditelj, a ne osvajač
Ivana svojeg junaka ne gradi kao ratnika, već kao vizionara. Jaša u njezinoj interpretaciji nije osvajač, već onaj koji razumije kontekst u kojem se nalazi. On ne vlada silom, nego znanjem. Ne nameće, nego povezuje. Njegovo dalmatinsko podrijetlo – simbolički korijen između Istoka i Zapada – omogućuje mu da navigira među različitim vjerskim, etničkim i kulturnim slojevima.
Posebno je zanimljivo kako autorica pristupa osmanskoj i islamskoj prošlosti – ne kao prijetnji, već kao složenom povijesnom tkivu koje zaslužuje razumijevanje. Time se otklanja od dominantne naracije u hrvatskoj književnoj tradiciji toga doba, u kojoj je Osmansko Carstvo najčešće predstavljano kao neprijatelj. Kod Ivane, prošlost je mnogo nijansiranija.
Recepcija i tišina
Nakon objave romana, uslijedile su različite reakcije. Prva kritika bila je podvojena – roman je bio pohvaljen zbog ambicije i stila, ali je ostao u sjeni autoricinih poznatijih djela za djecu. Potom je uslijedila – tišina. Kako ističe povjesničarka književnosti Dubravka Zima, “smrt autorice zapravo je bila i smrt romana.”
Tek posljednjih godina dolazi do ponovnog interesa čiji je strastven zagovaratelj Martina Petrinjak iz knjižare Bookara koja nas je prije nekoliko godina i upoznala s fenomenom o kojem danas pišemo.
Danas, kad se ponovno govori o zbližavanju Hrvatske i Indije, Jaša Dalmatin možda više nego ikada ima što za reći. U vremenu koje sve češće zaziva razdvajanje, roman Ivane Brlić-Mažuranić koji je inspiriran znanstvenim radom njezina oca podsjeća da je moguće biti iz jednoga svijeta, a pripadati drugom. Ili, još točnije biti točka u kojoj se svjetovi susreću.
