Negdje na prijelazu između povijesti i legende stoji sudbina Jurja V. Zrinskog (mađ. Zrínyi V. György), hrvatskog bana koji je živio brzo, govorio naglas i umro prerano.
U vremenu Tridesetogodišnjeg rata, Zrinski je vjerovao u izravni boj, jasnu riječ i čast oružja. U izvorima se pojavljuje se kao vrlo konkretna povijesna figura svoga doba. Bio je hrvatski ban, vojskovođa i član jedne od najuglednijih velikaških obitelji srednjoeuropskog prostora u ranom novom vijeku. Njegov kratak, ali iznimno intenzivan život bio je obilježen ratovima, političkim previranjima i, prema svjedočanstvima suvremenika, tajanstvenom smrću koja je ostavila dubok trag u kolektivnom pamćenju Hrvata i Mađara.
Podrijetlo i politički uspon
Juraj V. Zrinski rođen je 31. siječnja 1599. u Čakovcu, kao drugi sin Jurja IV. Zrinskog i grofice Sofije Stubenberg. Bio je mlađi brat Nikole VII. Zrinskog, a ujedno i otac Petra Zrinskog, kasnijeg hrvatskog bana i tragičnog protagonista Zrinsko-frankopanske urote.
U mladosti se priklonio protestantskom krugu te je 1619. pristupio taboru erdeljskog kneza Gábora Bethlena. No pod snažnim utjecajem kardinala Pétera Pázmánya prelazi na katoličanstvo i mijenja političku stranu, priklanjajući se Habsburgovcima. Taj zaokret kulminirao je 1622. godine, kada ga car Ferdinand II. imenuje hrvatskim banom.
Juraj Zrinski bio je tipičan predstavnik ratničke aristokracije: hrabar, nagao i sklon izravnom sukobu. U ratnim pohodima služio je caru s tisuću husara, stječući ugled među vojnicima, ali i neprijatelje među zapovjednicima. Najpoznatiji i najkobniji među njima bio je Albrecht von Wallenstein, vrhovni zapovjednik carske vojske, koji je preferirao strategiju iscrpljivanja i manevriranja. Zrinski je, s druge strane, prezirao takvu opreznu vojnu doktrinu, smatrajući je kukavičkom.
Suvremeni kroničar Gergely Pethő zapisao je kako je Wallenstein s nadmoćnom vojskom mogao poraziti Mansfelda, ali to nije učinio – „jer vrana vrani ne kopa oči“.
Smrtonosna rasprava
Kako opisuje povjesničar Gábor Szántai koji inače uređuje stranicu posvećenu mađarskoj povijesti koju je moguće pogledati na poveznici, napetosti su dosegnule vrhunac nakon napada na tursku posadu u utvrdi Palánka u Zólyomskom komitatu, gdje je Zrinski osobno posjekao turskog pašu. Prema predaji, s pašinim odsječenim glavom odjahao je do Wallensteinova šatora i izjavio:
„Evo kako se ubija carev neprijatelj da bi se izvojevala pobjeda.“
Wallensteinov hladni odgovor – da je vidio mnogo takvih glava – izazvao je Zrinskijevu oštru repliku:
„Vidjeti ih možete, ali niste odrubili više od jedne.“
Time je, prema suvremenicima, Juraj V. Zrinski zapečatio vlastitu sudbinu. Wallenstein je ubrzo poslao Zrinskog na područje rijeke Váh, gdje mu je uloga svedena na pasivnu obranu. Ondje se Juraj V. Zrinski iznenada razbolio i umro u 28. godini života. Službeno – od epidemije. Neslužbeno, u narodu i među suvremenicima, proširila se glasina da je „ime epidemije bilo Wallenstein“.
Prema svjedočanstvima, Juraj V. Zrinski navodno je otrovan tijekom obroka, uz kobne rotkvice koje mu je poslužio Wallenstein. Priča je dodatno potkrijepljena tvrdnjama da je Wallenstein, iz osvete za ranija poniženja, predlagao i trovanje još nekih generala koje je doživljavao kao konkurenciju.
Nasljeđe i povijesna sjena
Juraj V. Zrinski iza sebe je ostavio dvojicu sinova – Petra i Nikolu Zrinskog. Upravo će Nikola Zrinski postati jedan od najvećih vojskovođa i pjesnika 17. stoljeća, simbol hrvatsko-ugarskog otpora Osmanlijama i trajna figura europske barokne kulture.
Smrt Jurja V. Zrinskog ostaje na granici između povijesti i legende. No bez obzira na to je li stradao od bolesti ili otrova, njegova sudbina jasno svjedoči o surovosti velikih ratova, osobnih taština i političkih igara u sjeni Tridesetogodišnjeg rata te o cijeni koju su često plaćali oni koji su bili previše hrabri da bi šutjeli.
