Stari grad Ledenice smješten je na 379 metara visokom brijegu iznad današnjeg naselja Ledenice u blizini Novog Vinodolskog, na području Vinodola. Područje Vinodola u širem smislu obuhvaća srednjovjekovni posjed Frankopana koji se prostirao oko devet kaštela – gradova.
Počevši od Grobnika, Trsata, Bakra, Hreljina, Drivenika, Grižana, Bribira, Novog Vinodolskog sve do Ledenica. Kao njihova najbliža kopnena stečevina u odnosu na otočni posjed – otok Krk – Vinodol je predstavljao važnu kopnenu vezu između otoka i unutrašnjosti, kako u političkom, tako i u gospodarskom smislu.
Lednice su danas u ruševnom stanju, te ne možemo znati kako su točno izgledale. Kako bi donekle rekonstruirali njihov izgled donosimo dio iz Znanstvenog rada “Hreljin i Ledenice, povijesno-prostorna topografija” Ratka Vučetića i Gordana Ravančića, objavljen 2024. godine u kojem autori navode: “Polazeći od sačuvanih prostornih obilježja kao prvorazrednoga povijesnog izvora, uz primjenu zračnih snimki i metrijskih analiza, te usporedbom s povijesnim izvorima namjera je utvrditi temeljne elemente prostorne organizacije. Polazište istraživanja su obilježja krajolika, sustavi komunikacija, javni prostori: ulice i trgovi, crkve i kapele, gradske utvrde i rezidencije, stambene kuće i okućnice.
U Ledenicama je utvrda smještena na dominantnome mjestu na vrhu brda, stoga je naselje piramidalne strukture. Župna crkva sv. Stjepana prvomučenika, pravilne orijentacije, smještena je uz gradska vrata, a pretpostavljeni prostor „trga” ubiciran je uz vrata utvrde/kaštela. S obzirom na vrlo loše stanje očuvanosti ruševina, teško je odrediti neke arhitektonske osobitosti, no, uz župnu crkvu, s istočne strane može se razaznati postojanje manje kapele. Osnovni gradski komunikacijski pravac vjerojatno se kretao od gradskih vrata prema istoku, a unutar naselja postojao je još jedan unutarnji zid, koji je pratio komunikacijski pravac prema kaštelu na sjeveru. Naselje je vjerojatno imalo još jedan ulaz/vrata, ali danas nije moguće jasno razaznati gdje su se nalazila ta druga gradska vrata. Unutar utvrde/kaštela nalazila se cisterna/bunar, koji se i danas može prepoznati, a dosadašnja konzervatorska istraživanja utvrdila su šest faza u razvoju ledeničke utvrde.
Istaknuti položaj na vrhu brda upućuje na dominantnu obrambenu funkciju i nastojanje kontrole prostora, prije svega komunikacija i agrarnoga okruženja. Kraški teren onemogućava formiranje parcela okućnica se teško može razaznati, a kuće su građene na kamenu živcu, ponekad blago ukopane (zbog neravnina i prilagođavanja terenu), no bez podruma. Iz istoga razloga uz mjesne crkve ne nalaze se groblja.
Groblja su smještana izvan naselja, na mjestu gdje su ukopi mogući. U pravilu su ograđena i na njima se nalazi grobna kapela. U naselju se osim župne crkve nalazi i barem još jedna kapela. S obzirom na konfiguraciju terena i nedostatak prostora, kuće slijede slojnice, stoga se često mogu prepoznati nizovi. Kuće su relativno male, pravokutne, prizemne. Zamjećuje se grupiranje kuća i orijentacija na javni komunikacijski prostor. Neke kuće oslonjene su na gradske zidine, koje koriste kao stražnji zid” navode autori u radu.
Ledenice – najveće napuštano vinodolsko naselje u statusu grada
Zanimljive povijesne podatke o Ledenicama iznosi i arheolog Ranko Starac u video prilogu “Kaštel Ledenice” Vinodolska dolina: “Na istaknutom dijelu ledeničkog brijega nalaze se ruševine kaštela, dominantne zgrade, jednog velikog vojno fortifikacijskog sklopa koja je nastala u srednjem vijeku. Po tragovima zidova vidi se da je dograđivan i pregrađivan u više faza. Pretpostavka je da je prva faza objekta izgrađena u kasnoj antici, u sustavu obrane nadzora trase rimske državne ceste između Tarsatice, Turresa, Senja i nadzora na Podgorski kanal, odnosno na kanal Maltempo.
Ovo je jedan od vinodolskih frankopanskih kaštela, odnosno gradova Vinodolske knežije kojima su upravljali krčki knezovi kasnije Frankopani. Bio je vrlo veliki. I dan danas on je uz Hreljin, najveće napuštano vinodolsko naselje u statusu grada, gradske samostalne općine, komune, koja ima svoja upravna tijela, svoju župu, svoje crkve.
Stari grad Ledenice su jedan ozbiljan lokalitet, za kojeg ja uvijek volim reći da je ovo Dvigrad sjevernog Hrvatskog primorja. Nažalost, u Ledenicama nikada ništa nije konzervirano, sanirano, prezentirano, osim što je napaljena vidikovac i napaljena je markirana staza. Sve drugo je ostalo kao je i bilo. Izloženo je buri, nevremenu i ostalim oblicima devastacije.
Kaštel kakav danas vidimo posljedica je velike rekonstrukcije koju je obavljao senjski kapetan Ivan Lenković, graditelj poznate Kule Nehaj. Kapetani su preuzeli kontrolu, nadzor, nad Ledenicama i ovaj prostor je od kraja 15. stoljeća u upravi Senjskih kapetana, odnosno kasnije Vojne krajine. Stanovnici koji su ovdje doseljeni su zapravo graničari, ljudi koji su došli iz osvojenih turskih područja u ove krajeve da brane čitav ovaj naš rubni dio Sjevernog jadranskog primorja od provala Osmanlija. Kasnije je ovaj prostor teško stradao, ovdje su se vodile velike bitke. Ledenice nisu nikada osvojene, ali ovdje je bilo velikih napada. Zadnji krvavi napadi bili su u poznatom Uskočko-mletačkom ratu početkom 17. stoljeća, kada je do temelja razoren grad Novi Vinodolski, tvrđava Lopar, mali otočić San Marino itd. Sve je spaljeno i uništeno. Ledenice su bile jedan od ključeva obrane ovog prostora od napada Venecijanske mornarice. Preko puta je otok Krk, koji je bio mletački posjed do propasti Mletačke republike, što znači de facto druga država.
Ledenice kao mjesto za izučavanje načina srednjovjekovnog života
Ono što možda treba istaknuti je da Ledenice unatoč tome što su danas jedan golemi kompleks ruševina, u kojima se nalazi više od 70 kamenih kuća, bi bile idealno mjesto za izučavanje načina srednjovjekovnog života, kuća iz razdoblja od 12, 13. pa do kraja 17. stoljeća. Ovdje se živjelo, da bi nakon prestanka Uskočko-mletačkog rata, nastupanja konačnog mira, već krajem 17. i početkom 18. stoljeća ovo naselje bilo napušteno. Život se spustio dolje, na rub polja u današnje mjesto Ledenice. Od tada je ovo mjesto ostalo usamljeno i propada, izloženo vremenskim neprilikama i ostalim drugim nedaćama” zaključuje Ranko Starac.
