Posjet crkvi u Lipovcu koja se otvara na gluhu nedjelju sagrađenoj na temeljima templarskog zdanja

Put prema Lipovcu vodi ravnicom donje Posavine, ondje gdje se rječica Spačva ulijeva u Bosut, a Bosut dalje teče prema Savi. Krajolik je tih i nenametljiv, ali već na zapadnom prilazu Lipovcu, tijekom proputovanja s Krešimirom Reganom, urednikom Leksikona utvrda Hrvatske, pogled se zadržava na građevini koja izranja iz krajolika.

Nekoliko stotina metara od ceste nalazi se starodrevna gotička crkva svetog Luke, u narodu poznata kao Gospa Lučička. Smještena je na blago uzdignutom terenu, okružena vodom i šumom. Jednostavan drveni zvonik i opekom zidana crkva djeluju skromno, ali već pri prvom pogledu jasno je da je riječ o mjestu s dubokim povijesnim slojevima.

Crkva se nalazi na prostoru koji je gotovo u potpunosti opasan rukavcem rječice Spačve, zvanim Luka. Taj vodeni opkop u luku okružuje lokalitet i na dva se mjesta ponovno spaja s rijekom.

Prema jednom tumačenju, riječ je o starom, možda i rimskom zahvatu u krajolik, dok druga pretpostavka kaže da su opkop iskopali sami graditelji crkve i samostana kako bi se zaštitili od mogućih napada i pljačke. U svakom slučaju, voda je ovdje imala obrambenu ulogu.

Prema povijesnim izvorima i istraživanjima, gradnja crkve svetog Luke započela je vrlo rano, moguće već u 10. ili 11. stoljeću. Postojala je za vrijeme križarskih ratova, što potvrđuju nalazi franačkog i mletačkog novca u njezinoj blizini. Uz crkvu je postojao templarski samostan, a Templari su, kao što je poznato, bili tamo gdje su bili i križarske vojske. Na južnoj strani crkve i danas su vidljivi ostaci zidina koji se povezuju s tim ranijim samostanskim kompleksom.

Župa Lipovac spominje se u izvorima već u 10. i 14. stoljeću, no tijekom turske vladavine prestaje postojati. Crkva svetog Luke tada biva prepuštena propadanju. Templarski samostan je porušen, a sama crkva ostaje bez krova, svoda i zvonika. Gotovo tristo godina nitko je ne obnavlja, a od nekadašnje ljepote ostaju samo goli zidovi gotičkog sloga koji svjedoče o razaranju i povijesnom prekidu života ovoga kraja.

Nakon protjerivanja Osmanlija, stanovnici Lipovca nastoje spasiti svoju svetinju od potpune propasti. Crkva je najprije pokrivena daskama, a 1854. godine dobiva novu krovnu konstrukciju i crijep. Temeljita obnova započinje 1897. godine, kada se uređuje unutrašnjost, obnavlja zvonik i uređuje cijeli liturgijski prostor. Do te obnove crkva je bila u vrlo skromnom stanju. Imala je tek mali oltar od opeke s jednostavnom slikom Gospe Lučičke. Zidovi su bili pocrnjeli, drveni kor trošan i nakošen, a u crkvi nije bilo ni poda, klupa ni propovjedaonice. Unatoč tome, bogoslužje se ondje redovito održavalo.

Godine 1897., zahvaljujući prikupljenim sredstvima, izvedena je opsežna unutarnja obnova. Slikar i dekorater Stjepan Kovačević oslikao je crkvu u gotičkom slogu, pozlatio veliki oltar i izradio novu sliku Gospe Lučičke kao kopiju stare. Na slici je prikazan sveti Luka kako slika Bogorodicu s djetetom Isusom. Isti autor oslikao je i pokrajne oltare te izradio nacrte za obnovu drvenog kora, koji je popravljen i oblikovan u gotičkom stilu.

Crkva svetog Luke blagoslovljena je i ponovno predana javnom bogoslužju 29. lipnja 1897. godine, na blagdan svetih apostola Petra i Pavla. U tom obliku, uz kasnije manje zahvate, stoji do danas.

Naziv Lučica tumači se na dva načina. Prema prvome, ime dolazi od vodenog opkopa zvanog Luka koji okružuje crkvu. Prema drugome, naziv je povezan sa slikom svetog Luke i štovanjem Gospe Lukove, što je u narodnom govoru preraslo u Gospu Lučičku. Svetište koje su u godini otvara na Gluhu nedjelju i ostaje otvoreno sve do nedjelje nakon blagdana svetog Luke. Tijekom ljeta ovdje se održavaju misna slavlja svake nedjelje, kao i na blagdan svetog Antuna, Gospu Snježnu te osobito na blagdan svetog Luke, kada se okuplja najveći broj hodočasnika.

Gotička crkva svetog Luke udaljena je oko dva do tri kilometra od središta Lipovca. Građena je od pečene cigle, duga 21 i široka 9 metara, neožbukana i kroz stoljeća više puta rušena i obnavljana. Prema istraživanjima, uz crkvu se najprije nalazio templarski, a potom franjevački samostan, koji su Turci srušili u 16. stoljeću. Temeljitu obnovu u 19. stoljeću potaknuo je biskup Strossmayer, dok je najnovija obnova započela 2000. godine.

Tijekom Domovinskog rata crkva se našla na crti bojišta i pretrpjela izravna oštećenja. Apsida je pogođena granatom, krov i zvonik su oštećeni, a unutrašnjost gotovo u potpunosti uništena. Nakon rata započeo je opsežan proces obnove i restauracije, budući da je riječ o spomeniku kulture nulte kategorije.

Danas je crkva svetog Luke, odnosno svetište Gospe Lučičke, jedno od najstarijih i najslojevitijih sakralnih mjesta na području općine Nijemci i donje Posavine. Smještena u prirodnom okruženju, nedaleko od suvremenih prometnica, predstavlja vrijedno kulturno i povijesno nasljeđe, ali i važno hodočasničko središte Slavonije i Srijema.