Početak srpnja 1925. godine u Zagrebu je bio obilježen velikim pripremama, jer glavni je grad bio domaćin svečanosti povodom 1000. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva. Stoljeće nakon, početak srpnja 2025. godine u Zagrebu je bio obilježen pripremama za koncert Marka Perkovića Thompsona koji je danima punio medijske stupce i zarobljavao pažnju javnosti. Dva su zapravo slična društvena fenomena, odvojena stotinu godinu, ali datumski bliska.
Zbornik kao živo sjećanje
Otvaramo zbornik Muka u temeljima hrvatske kulture – o 1100. obljetnici Hrvatskog Kraljevstva koji je nedavno izdao Muzej Mimara i Udruga Pasionska baština. U njemu je i znanstveni rad dr. sc. Agneze Szabo “Kralj Tomislav i njegovo doba u povijesnom hodu hrvatskoga naroda” koji govori o fenomenu kralja Tomislava u hrvatskom društvu. U njemu su zabilježeni i događaji koji su se odigrali u Zagrebu 4., 5. i 6. srpnja 1925. godine. Ulomak iz zbornika koji opisuje trodnevne događaje i okolnosti te obljetnice prenosimo u cijelosti:
“Prva (proslava) već početkom srpnja 1925. godine i to pod vodstvom Družbe Braće Hrvatskoga Zmaja, koju su nekoji sudionici smatrali središnjom hrvatskom proslavom. Budući da je Družba BHZ surađivala s Katoličkom crkvom, već je ranije zamolila katolički episkopat da ‘pozove naše svećenstvo na sudjelovanje u toj narodnoj slavi i da se također u svim župnim crkvama održi svečana služba Božja s “prigodnom propovijedi”.’
Kako je zabilježio onodobni tisak, prvog je dana proslava započela svečanom akademijom u spomen tisućgodišnjice hrvatskog kraljevstva, koju je organizirala poznata udruga “Hrvatska žena” pod vodstvom književnice Marije Kumičić, supruge pokojnog, ali i znamenitoga hrvatskog književnika Eugena Kumičića.
Navečer je održana velika bakljada uz sudjelovanje više zagrebačkih limenih glazbi. Povorka je krenula od zgrade Hrvatskog sokola (danas Trg Republike Hrvatske, na broju 5-7), prema Trgu bana Josipa Jelačića, na kojem se prema nekim procjenama okupilo oko 70 000 ljudi.
Tu je održano zborovanje, na kojem je pjevao pjevački zbor “Lisinski”. Održani su i kraći govori, a među govornicima ističem poznatog hrvatskog povjesničara Rudolfa Horvata, koji je među inim rekao i sljedeće: ‘Ako je hrvatskim neprijateljima uspjelo, da privremeno razore našu Hrvatsku, mi ćemo se pobrinuti da na istom mjestu uskrsne nova “mlada” Hrvatska. Prvi korak k tomu neka bude sloga svih Hrvata. Tko se zavadio s prijateljem, znancem ili možda s rodjakom svojim, neka mu sada pruži ruku pomirnicu iz ljubavi prema potištenoj domovini.’ Nakon toga održan je koncert hrvatskih pjevačkih društava u palači “Hrvatskog sokola”.
Sljedećeg dana gradom je kretala povorka u kojoj su sudjelovala obrtnička i radnička društva, članovi više pjevačkih zborova, “Hrvatski planinar”, članovi Družbe Braća Hrvatskog Zmaja, ženske udruge i društva: Tomislav, Hrvatska žena, Katarina Zrinska i druga. Pratili su ih glazbom zagrebački vatrogasci.
Trećega dana, 6. srpnja, služena je u zagrebačkoj katedrali svečana sv. Misa zahvalnica, na kojoj je pjevao Oratorijski zbor crkve sv. Marka Evanđeliste sa Gornjeg grada u Zagrebu. Nakon svečane mise u prvostolnici, proslava je u poslijepodnevnim satima okončana pučkom zabavom u zagrebačkom parku Maksimir.
Međutim, već sljedećeg dana uslijedile su oštre kritike na tu proslavu, i to iz glasila Radićeve Hrvatske seljačke stranke. Budući da su njihovi prigovori temeljeni na lažnoj političkoj ideologiji, koje je bit: Prigovor, što govornici koji su se obraćali općinstvu na trodnevnoj srpanjskoj proslavi nisu naveli ono što je najvažnije o Tomislavu: Prvo, da je kralj Tomislav bio kralj slobodnog seljačkog naroda u kom nije bilo nikakve vrsti ni popovskih, ni vlastelinskih kmetova.
Drugo, da je Tomislav nosio opanke i da je bio kralj seljaka. Treće, da je i kao kralj, Tomislav odlučno i umno nastavio slobodnu narodnu politiku, te je u katoličkoj crkvi obranio slavensko ili staro hrvatsko bogoslužje, i narodnu organizaciju Katoličke crkve u Hrvatskoj, na čelu s hrvatskim biskupom u Ninu. Znamo da su Radićevi navodi neistiniti i teško ideologizirani. Stoga, ne zavređuju daljnjeg našega komentara.”
Zaključuje tako A. Szabo u svom radu, koji se nastavlja s dokumentiranjem proslava koje su se u Zagrebu odigrale kasnije, u kolovozu 1925. godine. Njih je pak, organizirao Stjepan Radić o čemu će biti više u sljedećem nastavku.
