Okić se prvi puta bilježi 1193. godine prilikom spomena njegove desetine koja je pripadala Zagrebačkoj biskupiji, bez navođenja vlasnika grada. Za pretpostaviti jest da je vlasnik bio Jaroslav Okićki čije se ime spominje u povelji iz 1217. godine. Njegovi su posjedi sezali sve do Blata na Savi, točno na mjestu današnje Sveučilišne bolnice u Zagrebu. Pretpostavlja se da je bio veliki župan, možda i ban, što govori o ugledu njegove obitelji.
Slavni Ivan I. Okićki
Njegov sin, Ivan I. Okićki, ostat će upamćen kao najistaknutiji među njima. Kad su Mongoli 1242. godine provalili u Hrvatsku, opsjedali Kalnik, opustošili Zagreb i krenuli prema Jadranu, Okićki je, prema svemu sudeći, izdržao njihove napade. U povelji kralja Bele IV. iz iste godine grad se spominje, ali nigdje nema naznake da je bio razoren. Za pretpostaviti je da je Ivan I. obranio svoju utvrdu i time pomogao kralju.
Godine 1251. Bela IV. mu tako dopušta da podigne Lipovec. Novi je to grad na Samoborskoj gori, koji je trebao služiti kao dvojnik Okiću i dodatno osigurati prolaz prema Zagrebu.
Nekoliko desetljeća kasnije Ivan se istaknuo u još jednom sukobu, ovoga puta s češkim kraljem Otokarom. Njegovi su ljudi na hrvatskom teritoriju podigli grad Samobor, što je predstavljalo izravnu prijetnju. Ivan nije oklijevao. U krvavim borbama grad je vraćen pod hrvatsku vlast. Za tu zaslugu kralj Ladislav IV. darovao mu je Samobor s pripadajućim prihodima.
Sakcinski o Okićkom
Dostupni dokumenti govore pozitivno o knezu Okićkom Ivanu I. Na temelju njih Kukuljević Sakcinski zaključuje:
“lvan knez oklićki ne bijaše samo hrabar junak i vierni privrženik svoga vladara, nego takodje čovjek veoma pobožan i podupiratelj crkve i svetjenstva. Kao, što je u ratu tatarskom junački vojevao za svoju domovinu, tako se iskaza još više u ratu češkom proti kralju Otokaru, kojega ljudi bijahu u neposrednom susjedstvu grada Oklića, i to na zemljištu hrvatskom, sagradili novi pogranični grad Samobor, na veliku opasnost čitave okolice. Ovu uvriedu načinjenu njemu, narodu i kralju ne mogoše podnijeti junački Ivan, te je u gradu Okliću nastojao velikim trudom i troškom, da taj novi grad neprijatelju svoga kralja oduzme, što mu napokon, iza dugotrajna i krvava boja sretno za rukom podje. Radi ove velike zasluge darova mu kralj Vladislav IV. god 1284. mjesto i novi grad Samobor zajedno s vratarinom (tributum Portae) što se pobirala blizu mjesta na granici kraljevine Hrvatske”.
Ugledna loza
Ivan Okićki nije bio samo ratnik. Povijesne isprave svjedoče i o njegovoj bliskosti s cistercitima, redom koji je u to vrijeme dolazio u Hrvatsku. Dao im je crkvu sv. Jelene kraj Samobora, zemljišta, vinograde i mlin, a kasnije i prihode iz samoborskog trgovišta. Cisterciti su dobili i novu opatiju u Brezovici, na zemljištu koje je tada pripadalo okićkom vlastelinstvu. To jasno pokazuje koliko su imanja Okićki držali – od Samobora sve do Save, uključujući prostor današnjeg Novog Zagreba.
Knez Ivan spominje se i kao sudac u plemićkim sporovima, što potvrđuje njegov ugled. No, kraj je bio neminovan. Godine 1283. prodao je grad Lipovec knezu Radoslavu Baboniću, čime započinje prijenos moći s Okićkih na novu velikašku obitelj.
O Okićkima ipak ne prestaju tragovi. Izvori bilježe Jurka, sina Okićkog bana (1256.), te Dionisa Okićkog, palatina na kraljevskom dvoru. On je pak imao imanja i u Prekomurju, gdje je gradio crkvu. To pokazuje da su Okićki bili više od lokalnih gospodara.
