Lipovac se danas doima kao tipično posavsko selo, mirno i razvučeno uz cestu i polja. Na tlu nema bedema, kula ni zidina. No tijekom proputovanja ovim krajem s Krešimirom Reganom, urednikom Leksikona utvrda Hrvatske, postaje jasno da Lipovac nije nestao iz povijesti zato što je bio nevažan, nego zato što se njegov srednjovjekovni oblik sačuvao ondje gdje rijetko gledamo. U starim kartama, parcelama i pogledu iznad ravnice.
Na prostoru današnjeg Lipovca u kasnom srednjem vijeku nisu postojali samo jedno selo i jedna crkva. Povijesni izvori i kartografski prikazi dosljedno upućuju na postojanje dvaju naselja – Luke i Lučice, te čitavog sustava prijelaza, samostana i utvrda koji su kontrolirali prostor između Spačve, Bosuta i Save.
Luka i Lučica prvi se put zajedno spominju 1439. godine, a ponovno 1484., kao dio posjeda Morovića. Godine 1498. nalaze se u rukama Korvina, vjerojatno Ivaniša Korvina. Za osmanske vladavine oba naselja ulaze u sastav nahije Morović. Već sama činjenica da se radi o dvama imenima na malom prostoru upućuje na funkcionalnu podjelu krajolika.
Luka se nalazila zapadno od današnjeg Lipovca, uz crkvu svetog Luke i samostanski kompleks, što potvrđuju i toponimi poput Kološtara te arheološki ostatci građevine uz južno pročelje crkve. Lučica je, međutim, bila vezana uz vodu. Smještala se sjeverno od suvremenog naselja, uz prijelaz preko Bosuta i skelu, što je i dalo ime tom mjestu.
Presudan trag donose karte. Prva vojna izmjera iz 18. stoljeća jasno prikazuje utvrdu Dragovaču na desnoj obali Spačve, sjeverno od današnjeg Lipovca, tik uz most. Istočno od nje označena je crkva ili kapela, dok je crkva svetog Luke ucrtana zapadno, u šumi, na mjestu koje je i danas poznato.
Druga i treća vojna izmjera iz 19. stoljeća ponavljaju taj raspored, uz sve jasnije obrise fortifikacija.
Na kartama iz sredine 19. stoljeća utvrda Dragovača više nije prikazana kao aktivan objekt, ali njezin se tlocrt i dalje može prepoznati u granicama parcela. Pravokutni oblik, okrenut užom stranom prema sjeveru, ostao je sačuvan u rasporedu zemljišta, iako su zidovi nestali.
Istočno od nje označeno je groblje s križem, na mjestu nekadašnje crkve, koja je u to vrijeme već bila porušena. U istoj kartografskoj fazi crkva svetog Luke prikazana je kao očuvana građevina.
Najimpresivniji, ali i najmanje poznat lokalitet nalazi se na ušću Spačve u Bosut. Ondje je, prema kartama druge vojne izmjere, katastru iz 1860-ih, suvremenom katastru i Hrvatskoj osnovnoj karti, jasno vidljiv veliki kasnosrednjovjekovni fortifikacijski kompleks trokutaste osnove, dimenzija približno 247 x 144 metra. Sastojao se od predgrađa trapezoidnog oblika, opasanog obrambenim jarkom širine oko 20 metara, te središnje jezgre trokutastog tlocrta.
Na terenu se danas ne vide zidovi, ali se oblik utvrde i dalje može iščitati u reljefu, linijama kanala i granicama parcela. Iz zraka taj se oblik otkriva gotovo bez napora. Upravo ondje, sudeći prema položaju i funkciji prijelaza, nalazilo se srednjovjekovno naselje Lučica sa skelom preko Bosuta, ključnom točkom prometa i nadzora riječnog pravca.
U 18. stoljeću, nakon oslobođenja Slavonije od osmanske vlasti, srednjovjekovna je utvrda već bila napuštena. Nasuprot nje, na desnoj obali Spačve, Habsburzi grade novo utvrđenje pravilnog tlocrta. Po svom obliku i funkciji radilo se o reduti, manjoj samostalnoj fortifikaciji, najčešće građenoj od nabijene zemlje. Istočno od nje podignuta je nova crkva, čime se vojni i sakralni krajolik još jednom presložio.
Danas se Lipovac promatra uglavnom kroz prizmu suvremenog sela, ali povijesne karte govore drukčije. Ovdje se stoljećima upravljalo vodama, prijelazima i putovima. Crkva svetog Luke, Lučica, Dragovača i velika utvrda na ušću nisu bili izolirani objekti, nego dijelovi jedinstvenog sustava koji je nadzirao prostor između Spačve i Bosuta.
Lipovac je tako primjer mjesta čija se povijest ne može u potpunosti razumjeti hodajući po terenu. Ona se rekonstruira usporedbom karata, čitanjem toponima i promatranjem krajolika iz zraka. Utvrde su nestale, ali njihov raspored i logika i dalje su upisani u prostor, tihim, ali postojanim tragom prošlih stoljeća.
