Na brežuljku iznad Dunava, u neposrednoj blizini današnjeg naselja Šarengrad, nalaze se ostatci tvrđave koja je stoljećima nadzirala jedan od najvažnijih riječnih pravaca srednjovjekovnoga Srijema. Smještena osam kilometara zapadno od Iloka, tvrđava Šarengrad nije bila tek vojni objekt, nego središte posjeda, moći i svakodnevnoga života na granici svjetova.
Povijesni, topografski i fortifikacijski podaci o tvrđavi Šarengrad u ovom se članku temelje na izdanju Leksikon utvrda Hrvatske – srednji i rani novi vijek, u izdanju Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, čiji su urednici Vlatka Dugački i Krešimir Regan.
Najraniji spomen mjesta javlja se 1275. godine pod nazivom possessio Athya, dok se kao varoš navodi 1481. godine. Povijest ovoga prostora, međutim, seže još dublje: već 1061. godine podignut je samostanski kompleks Sv. Duha, zadužbina ugarskoga palatina Athyae, po kojemu je posjed i dobio ime. Taj je kompleks razoren i napušten tijekom tatarske provale 1242. godine. U izvorima se susreću i nazivi Ochin i Wotschin, prema kojemu je tvrdi grad prvotno nosio ime Vočin.
Pretpostavlja se da su samu utvrdu oko 1390. godine podigli plemići Kukujevački, a prvi se put izrijekom spominje 1414. u ispravi Đakovačkoga kaptola. Presudnu ulogu u razvoju Šarengrada imao je mačvanski ban Ivan Morović, koji je darovnicom ugarsko-hrvatskoga kralja Sigismunda Luksemburgovca 1398. godine postupno, do 1409., stekao cijeli posjed. On obnavlja obližnji samostan i crkvu te ih 1420. predaje bosanskim franjevcima, čime Šarengrad postaje važno duhovno i upravno središte ovoga dijela Podunavlja.
-
Akcija!
Hrvatski povijesni atlas
Izvorna cijena bila je: 69 €.59 €Trenutna cijena je: 59 €.
Nakon što su Morovići 1476. godine izumrli, posjed 1481. darovnicom kralja Matije Korvina prelazi Matiji i Petru Gerébu od Vingárta. Početkom 16. stoljeća vlasnici se često mijenjaju – od Emerika Perényija i Beatrice Frankopan do obitelji Török de Enying. Godine 1526. Šarengrad ulazi u dugotrajno razdoblje osmanske vlasti, koje traje do 1687. Osmanlije utvrdu dobro održavaju i povremeno pregrađuju, dok župnu crkvu pretvaraju u džamiju.
Povlačenje Osmanlija
Nakon oslobođenja i povlačenja Osmanlija, koji su pritom spalili crkvu i samostan, 1688. godine tvrđavu preuzima austrijska vojska. Oko 1698. vraćaju se franjevci i izbjeglo stanovništvo, a crkva i samostan ubrzo se obnavljaju i barokiziraju. Zajedno s tvrdim gradom, posjed 1736. otkupljuju grofovi Eltz. Godine 1726. prvi se put bilježi naziv Šarengrad, vjerojatno izveden iz mađarskog Szerenvár – Srijemski grad. Kako fortifikacijski zastarijeva, tvrdi grad se više ne obnavlja te postupno propada.
Utvrda je bila izgrađena kao nepravilni višekutni kompleks s prostranim dvorištem i snažnom kvadratnom ulaznom kulom dimenzija 10,8 × 10,8 metara. Ostatci žbuke i veliki gotički prozori svjedoče da je, uz vojnu, imala i stambenu funkciju.
Pristupalo joj se s južne strane, preko dubokog potkovastog jarka širine veće od 25 metara i dubine do 15 metara, dok je sjeverna, dunavska strana bila prirodno zaštićena gotovo okomitom lesnom liticom visokom oko 40 metara. Danas su sačuvani tek dijelovi zidina, temelji kula i prolazi koji vode do vidikovca s kojega se otvara pogled na Dunav i naselje Šarengrad.
Danas, u tišini iznad Dunava, tvrđava Šarengrad više ne brani granice, ali i dalje čuva pamćenje prostora. Njezini zarasli ostatci podsjećaju na vrijeme kada je ovaj brežuljak bio ključna točka obrane, trgovine i svakodnevnoga života – i pozivaju da se povijest ovoga kraja čita ne samo u knjigama, nego i u krajoliku koji je još uvijek pamti.
