Naši su stari, putnici tog vremena, morali pokazati nevjerojatnu hrabrost, snalažljivost i izdržljivost kako bi stigli do svojih odredišta. U ovom vodiču donosimo kako su se pripremali za put, što su ih sve čekalo na drumovima, te na koje su načine nastojali preživjeti putovanje kroz tadašnju divlju i često neprijateljsku zemlju.
Srednjovjekovna putovanja bila su spora, opasna i zahtjevna, a putevi su igrali ključnu ulogu u povezivanju gradova, sela, utvrda i samostana.
Putevi, svratišta i taverne (krčme) bili su komplementarni, svratišta i taverne ne bi postojale bez puteva, a putovanje putevima bez svratišta bilo bi rizično i sporo. Zajedno su činili okosnicu srednjovjekovne mobilnosti i trgovine.
Svratišta su se nalazila uz puteve, u naseljima ili na pustim dijelovima puta, a nudila su prenoćište i hranu za putnike. Imali su prostor za konje, kola, a često štale i dvorište.
Taverne, odnosno krčme su se pak, su se nalazile unutar naselja, pored tržnica, u luci ili blizu važnih točaka. Nudile su piće, jelo i društveni život, rjeđe i prenoćište. U njima su se okupljali putnici, lokalno stanovništvo, trgovci, ponekad i sumnjiviji tipovi.
Izazovi putovanja u srednjem vijeku
Šume, planinski prijevoji i pusti krajevi bili su savršena mjesta za zasjede. Bande su napadale trgovce, hodočasnike i karavane i pljačkale sve što vrijedi, a nerijetko i ubijale. Neki su se razbojnici i “prerušili” u lažne carinike ili vitezove da bi lakše prevarili putnike.
Prijetila je opasanost i od divljih životinja, posebno zimi ili u zabačenim predjelima kojima je prolazio put. Tako je srednjovjekovni putnik trebao dobro paziti kako ne bi presjekao put s vukovima, medvjedima, risovima. Putovalo se samo danju, a noćno logorovanje bez zaštite moglo je biti smrtonosno. Konji i stoka su često prvi stradali.
Putevi su često prolazila kroz područja gdje su harale kuge, kolere ili druge zarazne bolesti. Sitne rane ili ugrizi mogli su lako dovesti do infekcija. Zato su hodočasnici ponekad nosili “svete amulete” protiv bolesti i opasnosti, ali to nije mnogo pomagalo.
Trebalo je uzeti dovoljnu količinu vode i hrane kako bi se moglo doći do svratišta. Ako bi nestalo hrane ili vode, osobito u pustošima ili tijekom zime, putnici bi umirali od gladi ili dehidracije. Putnicima su prijetile i prirodne prepreke: nabujale rijeke bez mostova, neprohodne šume, planine i močvare, iznenadne oluje, poplave ili odroni zemlje. Osim toga, karte su bile rijetke i nepouzdane, pa su se putnici lako gubili.
Kako preživjeti srednjovjekovno putovanje?
Područja kroz koja se prolazilo mogla su biti zahvaćena ratovima, pobunama ili vojnom okupacijom, a vojske su često pljačkale sve na što bi naišle, pa čak i nevine hodočasnike ili trgovce. Da bi se lakše obranili od opasnosti putnici su putovali u grupama.
Današnji putnici uz moderne prometnice i prijevozna sredstva nisu izloženi opasnostima kojima su bili izloženi srednjovjekovni putnici. Kako bi što više smanjili opasnosti koje prijete na putovanjima trebalo se dobro pripremiti, osloniti se na vlastitu snalažljivost, izdržljivost i skromnu opremu koju je putnik mogao ponijeti sa sobom na putovanje.
Samo najimućniji putnici koristili su mule ili konje, dok je većina pješačila 20 do 30 kilometara dnevno, često kroz šume, planine i divlje predjele prepune prijetnji.
Putna oprema
Prvo i najvažnije bilo je oružje i zaštita. Kratki mač ili bodež bili su osnovno sredstvo za obranu u bliskoj borbi, dok su drvena palica ili borbeni štap služili ne samo kao oružje, već i kao pomoć pri hodanju po teškom terenu. Kožna jakna ili lagani oklop štitili su putnika od hladnoće, ali i od oružanih napada koji su na putevima bili česta prijetnja.
Trebalo je osigurati dovoljnu količinu hrane i vode. Kako je putovanje dugo trajalo, sušeno meso, tvrdi kruh i masniji sirevi bili su osnovne zalihe koje su mogle trajati tjednima bez kvarenja. Suho voće poput smokava i grožđica, te orašasti plodovi nadopunjavali su prehranu. Voda se nosila u mješinama od kože.
Snalaženje na putu i prostoru bilo je puno izazova. Karte, ako su i postojale bile su neprecizne, a najpouzdanije informacije o putevima prenosile su se usmenom predajom. Putnici su sa sobom mogli ponijeti i jednostavnu vreću za spavanje od vune ili kože, iako noćenje pod vedrim nebom nije bilo preporučljivo.
Srednjovjekovno putovanje nije bilo samo odlazak od mjesta do mjesta. Bilo je to pravo iskušenje u kojem su snaga, mudrost i sreća određivali hoće li putnik ikada stići na svoje odredište.
Ovaj je članak objavljen u sklopu projekta “U potrazi za frankopanskim posjedima” koji se provodi od 2019. godine. Cilj je projekta prezentiranje i dokumentiranje cjelokupne frankopanske baštine bez prostornog ograničenja i provodi ga Darko Antolković sa suradnicima.
