Kad se cjenkalo za škrinje i pucalo iz kubura: zaboravljeni običaji turopoljskih svadbi kojih sve manje ima

U turopoljskoj, kao i u cjelokupnoj hrvatskoj tradiciji, svadba je najpoželjniji način sklapanja braka, bilježi Turopotljski leksikon u kojem pronalazimo detaljan opis Turopoljske svadbe – običaja kojeg po svemu sudeći sve manje ima, a koji predstavlja istinsko vrelo informacija koje samo čekaju da ih netko ponovo osmisli.

Kako bilježi Turopoljski leksikon, u prošlosti, s navršenih 16 ili 18 godina djevojke i mladiće obitelj je nastojala udati odnosno oženiti. Mladi su se upoznavali na godišnjim radovima, plesovima te na blagdanskim svečanostima u crkvama. Svadbe su uglavnom dogovarali roditelji, obično bez znanja djece, a organizirale su se i održavale ujesen i zimi, kad nije bilo mnogo posla na gospodarstvu te u skladu s crkvenim blagdanima (obično od spomendana sv. Katarine do prve nedjelje Adventa te od Bogojavljenja do fašnika).

Dogovorene svadbe

Katkad se vjenčavalo i više parova odjednom. Svadbeni su se običaji s vremenom mijenjali, ali su se mnogi elementi tradicijske svadbe zadržali do danas. Djevojke su na blagdan Sveta tri kralja znale postiti i noću pod glavu stavljati muško donje rublje, vjerujući da će u snu vidjeti mladića za kojega će se udati.

Prije svadbe obavljali su se vugledi (izvidi, formalni susret, obično uz neku izliku, mladića i djevojke u nazočnosti roditelja). Razgovaralo se o ljetini, svakodnevnim poslovima, najnovijim događajima, a ponajmanje o mogućoj svadbi. Mladić i djevojka uglavnom nisu razgovarali. U pozitivnom ishodu pripremalo se snoboke (prošnja djevojke, ali i mladića; u Buševcu se zadržao prastari običaj u kojem djevojka snubi, prosi mladića), u koje su odlazili mladićeva obitelj i kum. Prilikom razgovora mladićeva obitelj isticala je njegove vrline, a djevojčina obitelj njezine. Ako mladić ipak nije htio pristati na brak s dotičnom djevojkom, nije to smio izrijekom reći, već bi se zahvalio i opravdao mladošću.

Odlazak u snoboke uvijek je bio unaprijed pripremljen i smatralo se velikom sramotom ako bi se mladićevi roditelji kući vratili neobavljena posla. Nekoliko dana poslije, kada su mladić i djevojka usmeno pristali na brak, slijedio je dokonček, dokojnek (dogovor), na kojem se novcem zakaparilo djevojku ili mladića, dogovorilo se odlazak na zapis (odlazak župniku, najmanje mjesec dana prije svadbe, obično prve subote nakon snoboka), detalji svadbe i tko što donosi u brak. Na zapis kod župnika išli su mladenci, koji su se nerijetko tada prvi put vidjeli i upoznali, i gospodar zadruge (u ranije doba). Župniku se nosio dar, lagvić (bačvica) rakije. Sljedeće tri nedjelje na misama župnik je ozaval (odzivao) mladence i ako nije bilo prigovora, svadba se mogla održati. Tri tjedna prije svadbe održavali su se zapitki (zaruke).

Jabuka, novčić i rubac

Domaćinima se na poklon donosilo vino i gibanica, a mladenci su jedno drugome slali dar: jabuku, novčić i crveni svileni rubac, koji je mladić trebao djevojci svezati oko vrata kao podgutnicu. Dogovori su znali trajati i cijelu noć, a kući se odlazilo pred zoru. Pucanjem iz kubure selo se obavještavalo o postignutu dogovoru. Svadba se održavala u mladićevu i djevojčinu domu. U tjednu pred svadbu pripremalo se meso (klanje goveda, svinja, peradi), kolače i gibanice od oraha, maka, sira i rogača.

U djevojčinoj kući izrađivale su se kitice od bušpana (šimšira) te se pospremalo ruvo (odjeća, posteljina, ručnici) u škrinje za miraz, koje su se s namještajem vozile k mladiću. Svadba je obično trajala tri do četiri dana. Prvoga dana okupljali su se uzvanici, kitilo se konje i kola, te se odlazilo po škrinje na kojima su sjedila djeca i cjenkala se; kad su bile plaćene svatovima, moglo ih se odvesti. Škrinje su se nosile odškrinute tako da je cijelo selo moglo (i moralo) vidjeti što mladenka donosi u buduću kuću.

Donesene su se stvari potom raspoređivale po prostoriji u kojoj će supružnici živjeti. Na tek napravljeni krevet obično je skakao jedan od muških uzvanika da zjunči postel, jer se vjerovalo da će tada prvo dijete biti muško. Potom je slijedila večera uz pjesmu. Glavni dio svadbe odvijao se drugoga dana. Rodbina i prijatelji skupili bi se kod mladoženje radi odlaska po mladu.

Svatove bi dočekao doručak: zamašćeni žganci ili krvavice, hladetina, prežgana juha. Mladenci su se ujutro svečano odijevali. Mladenki je pomagala posmikala/posnešica (danas kuma), koja joj je na glavu stavljala kitice (svadbenu krunu) i brinula o njezinu cjelokupnom izgledu. Mladenac je oblačio svoju najbolju odjeću; plemenitaši neizostavno menten (ogrtač), uske hlače, čizme, šubaru i sablju. Svatovi su formirali povorku, koju je predvodio starešina (gospodar ili zastupnik kuće) i ispred koje su hodali pokloniči (dva dječaka koja su plesala i klanjala se).

Dolazak pred kuću mladenke

Povorku je obilazio bariloša i sve nudio pićem. Stigavši pred mladenkinu kuću, svatovi nisu mogli ući dok nisu ponudili »živo za živo«, tj. živoga pijetla. Tada je počinjala gozba – jelo se goveđu juhu, gulaš, kukuružnjak (vrsta kruha), pečenu svinjetinu, kiselo zelje s mesom i mlincima te gibanice.

Svatove su zabavljali gudci, jegeduši, mužikaši. Kad su svatovi zatražili mladu, mladenac je najprije morao pokazati svoju spretnost tešući luči, iverje na svilenu rupcu koji nije smio posjeći. Potom su mu doveli lažnu mladu, najčešće maskiranu stariju ženu (običaj lažne mlade zadržan je u mnogim krajevima; vjeruje se da zle sile imaju najveću moć prilikom važnih životnih događaja – rođenja, krštenja, svadbe i smrti – i zato ih se pokušavalo zavarati i odagnati, a narod je to činio ponavljanjem istih obrednih praksi – primjerice okretanje mladenaca triput na oposun ili oposunce, okretanje u smjeru Sunca – korištenjem lažnoga nazivlja i sl.). Kad su mu konačno doveli pravu mladu, gledalo se tko će kome prvi pristupiti, odnosno tko će više mariti za drugoga.

Mladenci su potom sjeli za stol. Tri sneje donosile su tanjure: jedna je nosila kitice od bušpana i crvene pantljike (vrpce), druga crvene rupčiće, a treća pet bijelih rupčića i dva zlatna prstena. Slijedilo je cjenkanje za kitice i prstenje. Mladenac je plaćao kitice za svatove, a djever prstenje. Bijelim su se rupčićima kitili mladenci, djever, posmikala/posnešica i starešina. Djever je škropio prstenje vinom, čineći pritom znak križa.

Mladenci su uzimali prstenje, pazeći pritom da tko ga više digne, živjet će duže, a tko ga prvi digne, bit će gazda u kući. Poslije crkvenoga obreda vjenčanja mladenci su pjevali i plesali ispred crkve (u Donjoj Lomnici žene su plesale staro obredno kolo pjevajući Vigrujem, vigruj, svatovoj, a mladenci su stajali u sredini kola držeći se za ruke). Po povratku u mladenkin dom slavlje se nastavljalo, roditelji i rodbina darivali su mladence, a mladenka je te darove zavezala u culo (zavežljaj), koji je sljedeći dan nosila sa sobom u mladoženjinu kuću. Trećega dana svadbena povorka kretala je iz mladenkine kuće u mladoženjinu.

Vse prah pod moj strah!

Pri ulasku u novu kuću mladenka je morala triput nogom kucnuti o prag govoreći »Vse prah pod moj strah!«, čime je davala do znanja da se nikoga od ukućana neće bojati. Svekar i svekrva dočekivali su je s kukuruznim kruhom i vinom. Pred klinčanicama (vješalicama) izgovarala je sljedeće: : »Neka budu svi klinci, a samo jedna klinčanica!« (neka sva djeca budu muška, a samo jedno žensko). O klin je vješala i konac za ukućane. Na koljeno su joj stavljali nakolenče, malo muško dijete koje je potom darivala. Tim se činom vjerovalo da se može utjecati na spol djeteta: muško je dijete uvijek bilo poželjno, ne samo zbog radne snage već i zbog povećanja imetka (muško ostaje u kući i ženidbom dobiva miraz).

Zatim se mlada presvlačila. Skidale su joj se kitice i stavljala poculica (pokrivalo za glavu koje se stavljalo udanim ženama, označavajući njihovu novu ulogu i odgovornost). Postojao je i običaj da muž sabljom ženi skida partu (nakit) s glave i zatiče je o gredu.

Slijedila je igra sabljama, u kojoj je mladenkina obitelj pokušavala partu skinuti s grede, a mladenčeva je brani; gubitnici su »za kaznu« morali popiti pehar vina. Slijedilo je stancuvanje, mladenkin ples s mladoženjom, svekrom, svekrvom, kumovima, kako bi se provjerilo šepa li. Mlada je zatim morala pomesti kuću, a ukućani su pazili da ne pobjegne. Opet je slijedilo darivanje: mlada je najprije darivala svekra i svekrvu – kompletom nošnji, jastučnicama, prekrivačima – a ostale ukućane rupcima. I mladenčeva je obitelj darivala mladence, a sve se odvijalo javno, kao i u mladenkinoj kući.

Hrana za bokce

Na kraju svadbe, a prije spavanja mladenka je morala oprati noge svim gostima, a mladi su se zatim povukli u svoju komoru//komorku (sobu). Na svadbu su često dolazili i nezvani gosti: bokci (siromasi), kojima se davala hrana, i mačkari/mačkare (zamaskirani pojedinci ili skupine), koji su sudjelovali u svadbi kao i uzvanici. Tjedan dana nakon svadbe, obično u nedjelju, roditelji novoudane žene dolazili su na prviče, prvi posjet kćeri u novom domu, za koje se priređivalo svečan objed.

Tradicijske svadbe odvijale su se uvijek po istim, ustaljenim, nepisanim pravilima, a ponavljanje nekih obrednih radnji imalo je i magijsku osnovu; kao što kod svakoga životnoga običaja osoba prelazi iz jednoga stanja u drugo, tako su i mladenci vjenčanjem prelazili u svijet odraslih i postajali ravnopravni članovi društva.

Prvi scenski prikaz Turopoljske svadbe izveden je 1967. u režiji J. Kovačevića iz Buševca, a u novije doba izvedbe su režirali I. Rožić i Mojmir Golemac. Kovačević je 1968. detaljan zapis turopoljskih svadbenih običaja pretočio u pripovijetku Ženidba turopoljskog plemenitaša Vida Lackovića, prema kojoj su nastale kasnije izvedbe.

Godine 2017. u Domu kulture u Buševcu Ogranak Seljačke sloge Buševec i Ogranak Matice hrvatske Velika Gorica okupili su sudionike dosadašnjih izvedbi turopoljske svadbe te je prikazan film 50 godina Turopoljske svadbe.