Na mjestu gdje je nekoć bio južni ulaz u Zagreb, a danas je naseljeni novi kvart, stoji prolazniku tajnovit kompleks koji već generacijama budi poglede i znatiželju svih koji u njemu vide više od skupine industrijskih zgrada.
Neobična kupola koja skriva okrugli bazen, dugački hodnici, radionice i visoke hale, sve to čini prostor koji je obilježio hrvatsku povijest jednako snažno kao i njezina brodogradnja. Brodarski institut. Ovih dana u njemu posljednji zaposlenici gase svjetla i odlaze. Već je dugo jasno da se jedna velika priča privodi kraju kako bi se stvorio prostor za sličnu.
Početak te priče iscrpno opisuje Hrvatska tehnička enciklopedija Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, čiji autori prate Institut od njegovih prvih dana. U enciklopediji piše da je započeo kao „javna znanstvena ustanova za teorijska i eksperimentalna istraživanja brodogradnje, brodarstva i ratne mornarice“, osnovana 1948. pod imenom Brodarski naučni institut.
Taj zapis podsjeća da Institut nije nastao kao obična laboratorijska jedinica, nego kao strateški projekt zemlje koja je nakon Drugog svjetskog rata željela obnoviti flotu, modernizirati znanje i stvarati tehnologiju vlastitim snagama.
Ispitivanje otpora prvoga modela na jezeru Bajer u Gorskome kotaru, 1953. / Portal hrvatske tehničke baštine / Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Prije nego što je dobio svoje zgrade, istraživači su radili gdje god je bilo moguće. Ispitivali su modele brodova na jezeru Bajer u Gorskom kotaru, u hladnim maglama i na improviziranim konstrukcijama koje su služile kao prvi hidrodinamički poligon.
Ta gotovo romantična faza najvažniji je podsjetnik na to koliko je snažna bila potreba da se izgradi ozbiljan znanstveni centar. Upravo su iz tih terenskih uvjeta iznikli planovi za kompleks u Novom Zagrebu, jedan od najambicioznijih tehničkih projekata pedesetih godina.
Na više od 130 tisuća kvadrata postupno su rasle zgrade koje su i danas poznatije iznutra nego izvana. Upravna zgrada, četiri hidrodinamička bazena, dva kavitacijska tunela, radionice za izradu modela vijaka, laboratoriji za akustiku i vibracije. Arhitekti Mira Halambek-Wenzler, Krunoslav Tonković i Marijan Haberle osmislili su cjelinu koja je bila i industrijska i znanstvena, prostor u kojem se osluškivao svaki šum trupa dok reže vodu. Danas je ta cjelina upisana na Listu zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske pod oznakom Z-2284, što jamči da se neće rušiti. Njena arhitektura, položaj i povijesna funkcija dio su nacionalne baštine.
U tim je zgradama, koje se danas promatraju s mješavinom nostalgije i zabrinutosti, Institut doživio svoje najsjajnije desetljeće. Iz okruglog bazena izlazili su modeli budućih brodova, u kavitacijskim tunelima testirali su se vijci za podmornice, a u laboratorijima su se razvijala rješenja za brodske topove, akustične senzore i navigacijske sustave. Brodarski institut bio je mjesto gdje su rođene podmornice klase Sutjeska, raketne topovnjače Rade Končar, ophodni brodovi Mirna i mnogi drugi projekti koji su obilježili tadašnje jugoslavensko, a potom i hrvatsko more.
Model raketne topovnjače Kralj Petar Krešimir IV. za ispitivanja u zračnome tunelu, izrađen u Brodarskom institutu u Zagrebu / Portal hrvatske tehničke baštine / Leksikografski zavod Miroslav Krleža
U tom istom razdoblju nastajali su i projekti koji su prelazili granice klasične hidrodinamike. Među njima posebno mjesto zauzima model raketne topovnjače Kralj Petar Krešimir IV., izrađen u Brodarskom institutu za ispitivanja u zračnom tunelu. Prema Tehničkoj enciklopediji, Institut je već u ranim godinama razvio metode za ispitivanje otpora, upravljivosti i pomorstvenosti brodova, a kasnije i sofisticirane modele namijenjene tunelskim analizama brzih ratnih plovila.
Takvi modeli nastajali su u specijaliziranim institutskim radionicama, precizno obrađivani pomoću numerički vođenih alatnih strojeva. Ispitivanja u zračnom tunelu bila su ključni dio razvoja hrvatske ratne brodogradnje, jer su omogućavala detaljno razumijevanje aerodinamičkih sila koje djeluju na brza raketna plovila. Na tim se projektima vidi širina znanja Instituta, koji je desetljećima uspijevao povezati hidrodinamiku, aerodinamiku i vojnu tehnologiju u jedinstven istraživački sustav.
Nakon osamostaljenja Hrvatske Institut se našao u sasvim novim uvjetima. Bez vojne logistike i bez stabilnog financiranja, okrenuo se civilnim projektima: ispitivao je modele hidroelektrana, radio za Hrvatske vode i Hrvatske ceste, analizirao aerodinamiku tunela Sveti Rok i ulazio u područja obnovljivih izvora energije. No unatoč naporima, postalo je jasno da Institut živi između prošlosti koju više ne može nositi i budućnosti koja mu se ne otvara dovoljno brzo. Financijski problemi i dugotrajna neizvjesnost polako su ga vodili prema današnjem trenutku.
A taj je trenutak stigao tiho, gotovo bez ceremonije. Dvanaest preostalih zaposlenika, posljednjih čuvara znanja, nacrta i arhive, dobilo je obavijest da su tehnološki višak. Država je donijela odluku da Brodarski institut prestaje s radom. Za mnoge, to je kraj jedne epohe.
Istodobno, dok Institut ulazi u likvidaciju, u njegov se prostor useljava nova budućnost. U veljači 2025. najavljen je CoE MARBLE, prvi hrvatski europski centar izvrsnosti, koji već uređuje laboratorije, priprema opremu i traži istraživače iz cijelog svijeta. U tim će se halama uskoro proučavati autonomna plovila, podvodne mreže senzora, digitalni blizanci brodova i nove metode energetike u pomorskoj robotici. Baš kao što su pedesetih godina mladi inženjeri modelirali podmornice, tako će sada generacije stručnjaka modelirati oceanske procese na ekranima.
Dok posljednji čuvari Brodarskog instituta zatvaraju svoje urede, osjećaj nije samo tuga, nego i svjedočenje prijelazu. Zgrade ostaju. Bazeni ostaju. Prostor ostaje. I ono najvažnije, ostaje priča koja sada dobiva novo poglavlje. Brodarski institut možda više neće postojati kao ustanova, ali kao kulturno dobro, kao znanstveni simbol i kao mjesto budućih istraživanja, živjet će još dugo.
Novim naraštajima ostavlja i prostor i nasljeđe, ali i obvezu da u te stare hale unesu novu energiju. I da pritom ne zaborave da je sve počelo na jezeru Bajer, među prvim modelima koji su otvarali put prema jednom od najposebnijih instituta koje je Hrvatska imala.
Ovaj članak šesti je dio serijala (NE)ISTRAŽENA HRVATSKA: Održivost baštine autorice Ane Mičić koji je objavljen u sklopu projekta Poticanje novinarske izvrsnosti u 2025. godini Agencije za elektroničke medije.
