30. travnja u Hrvatskoj se obilježava Dan pogibije Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, spomendan koji podsjeća na njihovu tragičnu sudbinu i povijesnu borbu za slobodu hrvatskog naroda. Geslo “Navik on živi ki zgine pošteno” simbolizira njihovu hrabrost i žrtvu.
30. travnja 1671. godine, u Bečkom Novom Mjestu pogubljeni su vođe protuhabsburške urote – Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan. Povod za urotu bio je nepovoljan Vašvarski mir, koji je kralj Leopold I. sklopio 1664. godine. Nazivan još i “sramotnim” mirom, imao je štetne posljedice za Hrvatsku i Ugarsku. Obje su zemlje željele osloboditi svoja područja od turske vlasti, no Beč im nije omogućio da se zakonito izbore za svoja prava. Tako je, suočen s apsolutističkom i centralističkom politikom bečkog dvora, pokrenut pobunjenički pokret.
Kralj Leopold I. uspio je otkriti urotu zahvaljujući izdaji iz redova pobunjenika. Hrvatski su velikaši 1670. godine dovedeni u Beč i potom prebačeni u tamnicu u Bečko Novo Mjesto. Nakon nezakonite istrage, osudili su ih na smrt zbog uvrede kralja i izdaje zemlje, a kao “milost” je bila ukinuta kazna odsijecanja ruku.
Obiteljima Zrinskih i Frankopana oduzeta su plemićka prava, a njihova imanja su zaplijenjena. Bečki dvor ne samo da je ugušio pokret, nego je uništio dvije najstarije i najslavnije obitelji koje su tijekom pet stoljeća imale ključnu ulogu u hrvatskoj povijesti. Posmrtni ostaci Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana preneseni su u zagrebačku katedralu 1919. godine, gdje su s pijetetom pokopani, a njihov duh i naslijeđe žive kroz sjećanje na njihovu borbu za slobodu i pravdu.
Dirljivo pismo Petra Zrinskog supruzi Katarini
Dan uoči smaknuća u Bečkom Novom Mjestu, Petar Zrinski napisao je svojoj ljubljenoj supruzi Katarini oproštajno pismo. Iako još živ, u njemu ju već naziva udovicom:
“Moje drago serce!
Nimaj se žalostiti sverhu ovoga moga pisma, niti burkati. Polag Božjega dokončanja sutra o desete ore budu mene glavu sekli, i tulikajše naukupe tvojemu bratcu. Danas smo jedan od drugoga serčeno proščenje uzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni valete, Tebe proseči, ako sam te u čem zbantuval, aliti se čem zameril (koje ja dobro znam) i oprosti mi. Budi Bog hvaljen, ja sam k smerti dobro pripravan, niti se plašim. Ja se ufam u Boga vsemogučega, koji me je na ovim svitu ponizil, da se tulikajše mene hoće smilovati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se), da se mi naukupe pred njegovem svetem tronušem u dike vekivečne sastanemo.
Veće ništar ne znam ti pisati, niti za sina, niti za druga dokončanja našega siromaštva. Ja sam vse na Božju volju ostavil. Ti se ništar ne žalosti, ar je to tako moralo biti.
U Novem Mestu, pred zadnjim dnevom mojega življenja, 29. dan aprila meseca, o sedme ore pod večer, leta 1671. Naj te Gospodin Bog s mojum kćerju Aurorum Veronikum blagoslovi.
Groff Zrini Petar“
