Svega nekoliko kilometara istočno od Velike Gorice, krije se jedna od brojnih zaboravljenih srednjovjekovnih utvrda turopoljskog kraja. Želingrad, nekad poznata i kao Želin. Njezini skromni ostaci mogu se i danas pronaći oko kilometar sjeveroistočno od naselja, uz desnu obalu potoka Ribnice.
Prema istraživanju Dubravke Latinčić i Krešimira Regana: Turopoljske utvrde koje je objavljeno Studia lexicographica, 15(2021), utvrda je sve do ukidanja kmetstva 1848. bila sjedište istoimenog vlastelinstva u sklopu veleposjeda obitelji Erdődy.
Želingrad se nalazio na umjetnom zemljanom uzvišenju, nastalom kopanjem dubokih i širokih obrambenih graba. Prema snimkama iz 1968. godine i austrijskoj izmjeri iz 1784., riječ je bila o srednje velikoj utvrdi gotovo kvadratnog tlocrta s unutarnjim dvorištem.
Na njezinim su uglovima stajale četiri okrugle kule, dok je sjeverni bedem imao ulaznu kulu kvadratnog tlocrta. Ulazni portal u prizemlju bio je povezan s okolnim terenom drvenim mostom preko grabe. Dimenzije cijelog kompleksa, zajedno s obrambenim grabama, iznosile su približno 100 × 114 metara.
Povijest gospodara
O samim graditeljima Želingrada nema pouzdanih podataka. Pretpostavlja se da su ga podigli knez Ivan I. Okićki ili njegov sin Ivan II., koji se 1281. spominje kao gospodar posjeda i utvrde. U kasnijim stoljećima Želingrad je prolazio kroz ruke brojnih vlasnika pto je moguće doznati iz različitih dokumenata tog vremena.
Nakratko ga je preuzeo kralj Andrija III., potom ga 1293. darovao knezu Radoslavu Baboniću, a kasnije je bio i kraljevska utvrda. Od kraja 14. stoljeća nalazio se u posjedu obitelji Tóth, zatim u rukama Nikole Hennyngha i njegove supruge Dore, a kasnije prelazi i na Stjepana Désházyja. Nakon njegove smrti 1534., utvrda se ponovno vraća pod kraljevsku upravu, a ubrzo zatim prelazi u ruke obitelji Erdődy.
Oni su Želingrad držali sve do kraja 18. stoljeća, kada je utvrda porušena. Danas su od nekoć značajne utvrde ostali tek zemljani humci i slabi ostatci bedema skriveni u krajoliku uz Ribnicu.
