U moru životnih priča koje bilježi deveti svezak Hrvatskog biografskog leksikona na stranici 588 leži zapis o Dioniziju Marašiću, Zadraninu rođenom 1824. godine. U svojem životu svašta je Dionizije stigao i odjednom nestao.
Ne znamo kako je izgledao, ali znamo kako je izgledao potpis koji je stavljao na brojne napredne patente koje je ostavio za sobom. Njegova biografija otkriva da je bio izumitelj, ratnik i inženjer koji se često selio i svačim bavio.
Neki bi rekli da je bio pustolov. Tijekom svog sadržajnog života patentirao je inovacije o kojima su drugi mogli samo sanjati – od bezmirisnog pisoara, preko naprave za isparavanje parfema, pa sve do balona za podizanje olupina.
Da je razmišljao napredno, potpuno je jasno. Toliko da Dionizije Marašić zvuči poput Julesa Vernea s tom razlikom što je Verne pisao romane, a Dionizije crtao patente koje je često pokušavao pretočiti u stvarnost.
Ipak, ostao je na samom rubu zaborava. Njegova biografija postoji samo u tiskanom izdanju devetog sveska Hrvatskog biografskog leksikona. O tomu kako je Marašić bio pronađen i kako su se o njemu prikupljali podaci pitali smo Filipa Hameršaka, glavnoga autora članka u Hrvatskom biografskom leksikonu i ravnatelja Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža.
“Izumitelj Marašić bio je još za života uvršten u Wurzbachov biografski leksikon tiskan 1868. u Beču. Međutim, bili su to u dobroj mjeri nejasni navodi, preuzeti iz tadašnjih novina. Srećom, od Londona preko Pariza do Beča i Ljubljane digitalizirani su posljednjih godina patentni glasnici i druge službene publikacije pa se internetski moglo potvrditi da je 1850-ih i 1860-ih zaštitio više uistinu zanimljivih izuma. Osim toga, nakon više neuspjelih pokušaja, naša kolegica Klara Pranjko pronašla je u teško čitljivim matičnim knjigama i neupitan zapis o mjestu i nadnevku njegova rođenja”- rekao je Hameršak.
Početak jedne neobične karijere
Dionizije Marašić, odnosno Dionys Marassich rođen je 1. listopada 1824. u Zadru. Gimnaziju je završio 1842. godine, no znanje iz knjiga Marašić je brzo zamijenio akcijom na ulicama. Kao 24-godišnjak, godine 1848. i 1849. borio se kao dragovoljac u mletačkim revolucionarnim postrojbama. Bilo je to burno vrijeme…
Dionizije se nakon revolucije okreće stabilnijem poslu – inženjeriji 1850-tih sudjeluje u gradnji željezničke pruge između Szolnoka i Debrecena u Ugarskoj, ali nije se dugo zadržavao na istome mjestu.
Preselio se u Oberdöbling koji je danas dio Beča, zatim u Pariz, potom Budim, a od 1862. boravi u Bukureštu. Tragovi koje bilježi Hrvatski biografski leksikon ukazuju i na njegovu moguću povezanost s austrijskim parobrodarskim društvom u Galațiju te članstvom u garibaldinskom krugu Francesca Bidischinija. Dosadašnjim istraživanjima na žalost nije se uspjela ustanoviti njegova točna uloga u Rumunjskoj niti životna sudbina nakon 1868.
Vizionar pod pritiskom pare i ideja
Patentna ostavština Dionizija Marašića prava je galerija izuma koji sežu od tehničkog pragmatizma do fantastične domišljatosti. U austrijskim, francuskim i britanskim izdanjima patenata spominju se njegova rješenja za:
Željezničke pragove od lijevanog željeza (1854.)
Cestovne signalne uređaje (1854.)
Sustav za podizanje potopljenih plovila pomoću uronjenih balona od kaučuka punjenih zrakom (1856.)
Rotacijski hidraulični motor (1856.)
Napravu za isparavanje parfema (1858.)
Novo kopneno prometalo (1860.)
Kotlovni sustav za grijanje ili pogon (1861.)
Bezmirisni pisoar (1861.)
Hidrauličnu sisaljku i štrcaljku (1861.)
Atmosfersku crpku za pražnjenje jama (1861.)
Salonski biljar s nagnutom plohom (1861.)
Uređaj za evakuaciju zraka i usisavanje tekućina (1863.)
Neki od njegovih izuma bili su ozbiljno razmotreni. Tako je Francuska akademija znanosti pozitivno ocijenila sustav za podizanje olupina. Prema nekim izvorima, pravo iskorištavanja tog izuma otkupila je pak Velika Britanija. Atmosfersku crpku testirao je u kanalizacijskoj mreži Pešte, a planirana isporuka Bukureštu 1863.-1864. izazvala je javne kontroverze.
Godine 1861. u Beču objavljuje i dvije zanimljive knjižice. U prvoj piše o uporabi stlačenog zraka kao pogonskog sredstva što je bilo vrlo napredna ideja za svoje doba. Kod ovoga, dolazimo i do kurioziteta koji tek treba istražiti. Filip Hameršak primjećuje i da kad Ivan Lupis 1860. godine predstavlja prvi nacrt onoga što će kasnije biti torpedo, pogon te paklene naprave trebao biti na spiralnu oprugu, poput sata na navijanje. Kad Robert Whitehead preuzima razvoj i predstavlja 1866. prvi prototip torpeda, pogon mu je na vijak pokretan stlačenim zrakom, što će ostati princip pogona torpeda duboko u 20. stoljeće.
Druga Marašićeva knjižica razrađuje prijedlog željezničko-riječne poveznice između Jadranskog i Crnog mora, kao svojevrsni proto-pantransverzalni projekt Europe.
Zadnji trag – pa tišina
Nakon 1868. godine Dionizije Marašić više se ne spominje. Nema smrtnog lista, nema groba ni oproštaja. Čini se da je nestao jednako misteriozno kao što je i živio – u oblaku pare, između patentnog ureda i željezničke postaje.
Od njega ostaje stranica 588 devetog sveska Hrvatskog biografskog leksikona. Ostaje njegov bezmirisni pisoar. Ostaju baloni za spašavanje olupina. Ostaje i pitanje, kako to da je netko tko je toliko izumio gotovo potpuno zaboravljen?
Prema Hameršakovu mišljenju, u Marašićevo doba zaštita patenata bila je slabija, vrijedila je na kraći rok. Također je u većoj je mjeri ovisila o užim, nacionalnim okvirima, a naš pustolov nije se nigdje ustalio. Tako se moglo dogoditi da već do kraja 19. stoljeća Marašićeva uloga u nastanku nekih široko rasprostranjenih proizvoda bude zaboravljena. Osim toga, do mnogih se zamisli došlo u približno isto vrijeme na različitim stranama svijeta. Tako se nerijetko, ni uz temeljita istraživanja, ne može sa sigurnošću reći tko bi bio apsolutni pionir, čak niti u pogledu vakuumskoga pisoara ili balona za podizanje potopljenih plovila.
“Zahvaljujući daljnjoj digitalizaciji izvora (na portalu Blaga i misterije neki se medijski objavljuju po prvi puta), zacijelo će se u skoroj budućnosti izumiteljska prvenstva i međusobni odnosi ipak moći jasnije sagledati. Čisto kao nacrt za jednu buduću temu, Marašićeve zamisli o pogonu na stlačeni zrak mogle su svoje mjesto naći čak i u prototipu riječkoga torpeda 1866., kojim je napušten prvotni pogon na satnu oprugu”- zaključuje Hameršak.
