Na brežuljku iznad današnje Požega nekada se nalazila utvrda koja je stoljećima bila političko, vojno i društveno središte grada. Iako je danas gotovo nestala, njezina priča i dalje živi u zapisima, crtežima i tragovima pod zemljom.
Požega se prvi put spominje 1227. godine kao Castrum de Posega. Taj zapis dolazi iz vremena pape Honorije III, koji potvrđuje darovnicu kralja Andrija II Arpadović. Njome je Požega s okolnim dobrima predana kaločkom nadbiskupu Ugrinu.
Utvrda je bila u vlasništvu moćne dinastije Arpadovića, a njome su upravljali kaštelani. No, nije bila samo vojno uporište. Bila je i rezidencija ugarskih kraljica. U njoj su boravile Marija, žena Bele IV, Elizabeta, žena Stjepana V i Tomassina Morosini, majka Andrije III, posljednjeg vladara iz dinastije Arpadovića.
U vrijeme Karla I. Roberta utvrdom upravlja kaštelan Pavao Gorjanski, vjeran kralju u sukobima s hrvatskim velikašima.Tijekom osmanske vlasti od 1537. do 1691. godine u tvrđavi su bile smještene vojne posade, a u njoj su boravili turski paše i begovi. Nakon odlaska Osmanlija tvrđava prelazi pod upravu carske komore, koja u njoj drži vojnu posadu do sredine 18. stoljeća. Obnovom Požeške županije 1745. godine tvrđava prelazi pod njezinu upravu.
Carica Marija Terezija nije dopustila rušenje utvrde. Biskup Franjo Thausy obvezao se na njezinu obnovu, ali to nije ostvareno, kao ni u vrijeme biskupa Josipa Galiuffa. On se 1776. godine odrekao prava na tvrđavu i predao je gradu Požegi, što je potvrđeno darovnicom. Odluku je 1791. godine potvrdio i Leopold II.
Početkom 19. stoljeća tvrđava je bila oštećena i predstavljala opasnost za okolne kuće i crkvu sv. Terezije. Gradsko poglavarstvo je 19. travnja 1816. donijelo odluku kojom se građanima dopušta odvoz kamenih blokova uz skromnu naknadu. Nakon velikog požara 1842. godine propadanje utvrde dodatno je ubrzano. Do 1877. godine prostor je uređen kao Strossmayerovo šetalište.
Izgled utvrde
Požeška utvrda pripadala je srednjovjekovnoj obrambenoj arhitekturi. Bila je smještena na prirodnom brežuljku, a iz nje se razvijao grad. Imala je niži i viši kat, te kulu na pročelju. Na više dijelove pristupalo se drvenim ljestvama. Ispod utvrde nalazio se zatvor.
Utvrda je bila okružena opkopima, a pristup joj je bio omogućen drvenim mostom. U njoj su se nalazili stan zapovjednika, prostorije za vojsku, kuhinje i spremišta. Posebna zgrada bila je namijenjena garnizonskoj straži. Prostorije su se osvjetljavale fenjerima i zaključavale.
Prema popisu inventara u tvrđavi je bilo oko pedeset članova posade, od kojih je dvadesetak stražarilo i noću. U drugoj polovici 18. stoljeća vojska je napustila tvrđavu, koja je u to vrijeme već bila djelomično razorena. Tijekom 19. stoljeća njezin se građevinski materijal koristio za izgradnju grada koji je nastajao u dolini, a prostor je postupno pretvoren u šetalište.
Danas su od tvrđave sačuvani tek manji dijelovi zidova u podnožju brežuljka.
Literatura
Izvor: Mrežna stranica Grada Požege, pozega.hr
