Za vrijeme kralja Tomislava, u turbulentnom 10. stoljeću, Hrvatska je bila aktivan i prepoznat politički i crkveni subjekt europskog prostora. Oko toga su se složili brojni znanstvenici koji su vodili riječ drugoga dana međunarodnog znanstvenog skupa “Početci kraljevstva: Splitski crkveni sabori, Tomislav i njegovo doba”, koji se do 10. svibnja održava u Splitu.
U petak, 9. svibnja, kroz izlaganja o vojsci, krunidbenim ritualima, političkim lomovima i tragovima u materijalnoj baštini, znanstvenici su pokazali kako se rano Hrvatsko Kraljevstvo razvijalo u izravnoj vezi s Rimom, Bizantom i tadašnjim europskim političkim središtima.
Osobita je pažnja posvećena političkom kontekstu vremena Tomislava, krunidbenim ritualima, vojnim kapacitetima i odnosu prema pisanim izvorima. Robert Kurelić ukazao je na ulogu simbola i rituala u procesu legitimizacije kraljevske vlasti, naglasivši da je papinsko priznanje u kombinaciji s potporom velikaša bilo dovoljno da Tomislav u političkom smislu bude shvaćen i priznat kao kralj. “Nije nužno nositi krunu da bi bio kralj”, istaknuo je Kurelić, oslanjajući se na uzuse tog doba.
Neven Budak otvorio je pitanje izvora o Tomislavu, krećući se između apologetike i hiperkritičnosti, a Goran Bilogrivić dodatno je produbio razumijevanje formiranja Hrvatskog Kraljevstva naglašavajući europski kontekst – usporediv s razvojem kraljevstava Engleske, Norveške ili Kijevske Rusije. Hrvatska, zaključeno je, nije iznimka nego primjer šireg procesa političkog oblikovanja ranosrednjovjekovnih država.
U istom su duhu govorili i Ante Nazor i Vladimir Sokol, koji su obradili temu vojne moći Hrvatske u to doba. Iako su pisani izvori oskudni, osobito o ustroju vojske, Nazor je pokazao kako ih se – u kombinaciji s arheološkim nalazima – može ipak čitati s određenom pouzdanošću. Sokol se posebno osvrnuo na svjedočanstva bizantskih autora o hrvatskoj vojsci, uključujući i poznatu pobjedu nad Bugarima, istaknuvši da je moć kralja Tomislava bila stvarna i prepoznata i izvan hrvatskog prostora.
Fokus je bio i na materijalnoj ostavštini. Iako generalno izostaje monumentalna umjetnost toga doba, predstavljena je vrijedna prisutna baština u obliku oltarnih ograda, sarkofaga moćnika, te rijetka, ali značajna arheološka otkrića.
Ivan Josipović je tako otvorio pitanje zašto iz Tomislavova vremena nemamo sačuvanih monumentalnih djela. Zaključio je kako je vjerojatno riječ o kombinaciji gubitka i interpretativnih ograničenja. Ante Alajbeg ponudio je intrigantnu tezu o damnatio memoriae – ciljanim brisanjima imena s natpisa u sklopu političkih borbi za vlast. To je osobito uočljivo u doba kneza Trpimira.
Mirja Jarak predstavila je splitski sarkofag nadbiskupa Ivana, jednog od ključnih aktera splitskih sabora, koji pokazuje povezanost Splita s rimskim liturgijskim i dekorativnim uzorima. Vinicije Lupis podsjetio je na dubrovački moćnik i njegovu ulogu crkvene i državne riznice. Time se potvrđuje da su Dubrovnik i širi hrvatski prostor bili integrirani u kulturne i političke procese Bizanta i Rima.
Ivana Tomas izložila je arhitektonske i simboličke poveznice između Stona i Dubrovnika, a Radoslav Bužančić, na temelju ulomaka iz kliške crkve Svetog Vida, otkrio je prvi spomen kraljevske titule hrvatske kraljice u natpisu “Mea domna Slava regina”. Rijedak je to i značajan trag o kraljevskoj obitelji i statusu žene u vladarskom okviru.
Sveukupno, drugi dan skupa potvrdio je da Hrvatska u 10. stoljeću nije bila na rubu, već u srži srednjovjekovne Europe. Njene institucije, vladari, liturgijska praksa, materijalna baština i politički odnosi ukazuju na integraciju u šire procese koji su tada oblikovali europski kontinent.
Hrvatska je bila priznato kraljevstvo, s papinskom legitimacijom i strukturama vlasti usporedivima s onima drugih ranosrednjovjekovnih država.
Znanstveni skup u Splitu se nastavlja, a zaključci drugoga dana bit će uvršteni u veliki zbornik radova koji će trajno dokumentirati sve iznesene uvide o jednom od najvažnijih razdoblja hrvatske povijesti.
