Na današnji dan prije 784 godine, 11. travnja 1241., na jugozapadnim obalama rijeke Šajo odigrala se bitka koja je ostavila neizbrisiv trag u povijesti srednjovjekovne Europe. Mongolska vojska pod vodstvom Batu-kana i slavnog generala Subutaja satrla je snage Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva pod kraljem Belom IV., u krvavom pokolju koji su suvremenici opisivali kao smak svijeta.
Mjesto sukoba bila je Muhijska pustara, na rijeci Šajo, poznata kao poprište jednog od najvećih masakra u europskoj povijesti. Toma Arhiđakon, dalmatinski klerik i svjedok epohe, u svom djelu Historia Salonitana zapisuje da je “oko 50.000 mađarskih i hrvatskih vojnika pokrilo bojno polje”.
U kraljevoj vojsci, koja je brojala oko 65.000 ljudi, nalazili su se gotovo svi istaknuti dostojanstvenici tadašnje Ugarske i Hrvatske – uključujući nadbiskupe Mátyása Rátóta i Ugrina Csáka, palatina Dénesa Tomaja i kraljeva brata Kolomana. Kralju je odstupnicu čuvao i odred templara, koji su svi izginuli.
No, njihovo prisustvo nije spasilo vojsku od potpune katastrofe. Loša taktika, podcjenjivanje neprijatelja i slab vojnička priprema omogućili su Mongolima da izvedu klasični manevar: zaobilaskom mosta napali su kraljevski tabor s leđa i uništili vojsku u nekoliko sati.
Toma Arhiđakon opisuje i izgled samih napadača – Mongola, tada znanih kao Tatari:
“Ti su ljudi maleni, ali prsa su im široka. Spodoba je njihova grozna: golobrado lice i plosnat, tup nos, a male oči razdaleko. Odijelo im je neprobojno, sastavljeno od koža koje nalikuju ljuskama. Kacige su im od kože ili od željeza. Oružje im je zavinuta sablja, tulac, luk i strelica s oštricom od željeza ili kosti koja je za četiri prsta dulja od naše. Na svoje crno bijele zastave meću na vrh vunenu kitu. Njihovi konji, koje jašu bez sedla, maleni su ali jaki, vikli naporu i gladi. Iako nisu potkovani, penju se i veru po pećinama kao divokoze. A ti ljudi ne brinu previše za hranu, kao da žive od same okrutnosti: ne jedu kruha, hrana im je meso, a piće konjsko mlijeko i krv.”
Nakon poraza, kralj Bela IV. pobjegao je u panici, sklonivši se najprije na Gradecu, brdu iznad biskupskog Zagreba, a potom prema jadranskoj obali. U tom bijegu spašavao je ne samo život, nego i ostatke vlastite krune. U bitki je poginuo gotovo sav politički i crkveni vrh države, a herceg Koloman umro je od rana nekoliko dana kasnije.
Posljedice poraza bile su zastrašujuće. Mongoli su poharali Panonsku nizinu, palili gradove, ubijali i pustošili, a kraljevstvo je ostalo razoreno i poniženo. No iz pepela poraza niknuli su i obrambeni mehanizmi. Godinu dana kasnije, 1242., kralj Bela IV. izdao je Zlatnu bulu, kojom je Zagreb izravno stavio pod kraljevsku upravu – čime je počelo jačanje grada u političko i upravno središte koje će stoljećima kasnije imati ključnu ulogu.
Bitka na Šaju bila je više od poraza – bila je povijesni lom. Apokalipsa kralja Bele IV. razgolitila je slabosti tadašnje države, ali i pokrenula put prema njezinoj reorganizaciji. Danas, gotovo osam stoljeća kasnije, prisjećamo se tog dana ne samo kao krvavog poraza, već i kao trenutka iz kojeg su iznikle važne pouke i promjene.
