Pet godina nakon potresa koji su duboko uzdrmali kulturnu infrastrukturu Zagreba i središnje Hrvatske, sustav zaštite nepokretnih kulturnih dobara ulazi u fazu stabilizacije. Prema objavljenim rezultatima programa za 2026. godinu, za 641 projekt osigurano je 45.415.738 eura
Riječ je o sredstvima koja se dodjeljuju uz već postojeće instrumente postpotresne obnove. No tek usporedba s opsežnim popisom odbijenih programa otkriva stvarne konture nove politike zaštite baštine.
Brojke su impresivne, ali struktura projekata pokazuje jasnu hijerarhiju prioriteta. Među najvećim pojedinačnim iznosima ističu se milijun eura za konstrukcijsku i građevinsku sanaciju Starog grada Cetina te 700.000 eura za sanaciju bastiona Velikog Tabora. Visoki iznosi usmjereni su i prema reprezentativnim sakralnim objektima – dubrovačkoj katedrali, crkvi sv. Ignacija i Dominikanskom samostanu, kao i đakovačkoj i osječkoj katedrali.
U tim odlukama očituje se jasna strategija: prednost imaju monumentalni kompleksi koji oblikuju urbane vizure i nose snažnu nacionalnu simboliku. Istodobno, popis odbijenih projekata pokazuje koliko je konkurencija snažna.
Među neprihvaćenima nalaze se i zvučna imena: Zgrada Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, Dvorac Brezovica, Dvorac Oršić u Jakovlju, Dvorac Drašković u Klenovniku, Centralna partizanska bolnica na Petrovoj gori, Kaštel Trsat u Rijeci, Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, Katedrala sv. Lovre u Trogiru, ninski bedemi i Vrata sv. Roka u Zadru
To su objekti duboko upisani u nacionalnu kulturnu memoriju. Njihovo odbijanje ne znači gubitak vrijednosti, nego potvrđuje da 2026. godina donosi strožu selekciju u kojoj presudni postaju razina projektne pripremljenosti, faznost zahvata i uklopljenost u širi strateški okvir.
Važno je pritom naglasiti da pojavljivanje na popisu odbijenih ne znači nužno da se na tim objektima ništa ne radi. Dio projekata već se financira kroz druge mehanizme, posebice kroz sredstva namijenjena obnovi nakon potresa. Takvi su primjeri Dvorac Oršić u Jakovlju i Zgrada Hrvatskog državnog arhiva koji su predmet drugih financijskih instrumenata u okviru poslijepotresne obnove.
U tom kontekstu, njihovo odbijanje u ovom programu ne označava odustajanje od obnove, nego upućuje na preklapanje izvora financiranja i potrebu za preciznijim čitanjem podataka što je, samo po sebi, tema za zasebnu analizu sustava.
Sakralna baština dominira u obje kategorije. I među odobrenima i među odbijenima nalazimo velik broj crkava, samostana i župnih dvorova. No razlika je u razini prioriteta. Dok su velike urbane katedrale i konstrukcijski zahtjevni zahvati dobili potporu, brojni manji lokalni projekti ostali su bez sredstava. Time se potvrđuje da kriterij nije konfesionalni, nego i strateški – u uvjetima ograničenog proračuna prednost imaju objekti s regionalnim ili nacionalnim dosegom.
Jedan od dugoročnih trendova, vidljiv već nekoliko godina, jest manja zastupljenost privatnih vlasnika među odobrenim projektima. U odobrenim programima dominiraju jedinice lokalne samouprave, biskupije, muzeji i javne ustanove.
Privatni vlasnici čine tek manji udio korisnika – procjenjuje se na svega nekoliko desetaka projekata unutar ukupno 641 odobrenog programa. Nasuprot tome, na popisu odbijenih projekata znatno je veći broj prijava fizičkih osoba i privatnih pravnih subjekata, osobito kada je riječ o pojedinačnim kućama u kulturno-povijesnim cjelinama, vilama, palačama ili manjim tradicijskim objektima.
Ova disproporcija jasno pokazuje da 2026. godina dodatno učvršćuje kriterij javne funkcije i dostupnosti. Projekti koji imaju širi društveni doseg, otvorenost prema javnosti i institucionalnu potporu lakše prolaze kroz proces vrednovanja. Privatni vlasnici i dalje sudjeluju u programu, ali njihova zastupljenost ostaje relativno ograničena, što otvara pitanje budućih modela poticanja privatne inicijative u zaštiti baštine.
Najvažniji pomak ipak je konceptualan. U odobrenim projektima učestalo se ponavljaju pojmovi konstrukcijske sanacije, statičke stabilizacije, obnove krovišta i sveobuhvatne rekonstrukcije. Potres iz 2020. trajno je promijenio kriterije: sigurnost i otpornost postali su temelj svake obnove. Projekti koji nude parcijalne ili estetske zahvate bez šire konstrukcijske vizije teže prolaze u konkurenciji.
Usporedba dvaju popisa pokazuje da je hrvatski sustav zaštite nepokretne baštine ušao u fazu zrelosti i racionalnom upravljanju ograničenim resursima.Prioritet imaju projekti koji su dokumentacijski pripremljeni, koji zahvaćaju konstrukcijsku srž objekta i koji imaju jasnu javnu funkciju.
Više od 45 milijuna eura u 2026. godini svjedoči o kontinuitetu ulaganja, ali dugi popis odbijenih projekata podsjeća da su potrebe veće od mogućnosti. Između ta dva dokumenta ispisuje se nova hijerarhija zaštite: sigurnost ispred estetike, javni interes ispred privatnog, cjeloviti projekti ispred parcijalnih intervencija.
Pet godina nakon potresa, hrvatska baština više se ne obnavlja samo da bi bila očuvana. Obnavlja se da bi bila stabilna, funkcionalna i uključena u suvremeni život prostora, ali unutar jasno postavljenih kriterija koji definiraju što je u danom trenutku prioritet nacionalne kulturne politike.
