Ulomak iz dnevnika koji se pripisuje Dragutinu Novaku glasi ovako: Za svoje prvo slijetanje zrakoplovom u Križevce, Novak piše: Spustio sam se avionom kod Koruške crkve u predgrađu Križevaca. Kako je ovdje blizu sajmište, puno naroda i stoke, od panike i sitnog komešanja podigao se cijeli oblak prašine. Stoka je uplašena jurila na sve strane. Seljaci su se razbježali kud koji. Jedna stara seljanka puna straha počela je vikati iz sveg glasa: “Ljudi, sudnji dan je došel! Pozoj (zmaj) leti!” Bacila se uz neki plot i počela se glasno ispovijedati. Seljaci koji su imali više kuraže primakli su se avionu da vide to “čudo koje leti”.
Ovako glasi bilješka prvog hrvatskog pilota Dragutina Novaka koja sažeto bilježi sve čuđenje koje je u vrijeme početka leta čovjeka izazvalo slijetanje zrakoplova u Križevce, gdje je pozoj naziv za zmaja – mitološko biće iz drvenih priča uz koje se u često vežu i grabancijaši koji na njima jašu.
Tom narodu je slika pilota u zrakoplovu bila snažna jeka drevne priče o Grabancijašu i zmaju kojim leti nebom. Za njegova je pilota Dragutina Novaka to bio samo još jedan let. Za života je bio jedan od onih zaboravljenih pionira koji su spletom povijesnih okolnosti ostali u sjeni što drugih, što nepovoljnog režima.
Tako je ovo priča o Dragutinu Novaku, rođenom 16. veljače 1982. u Zagrebu. Čovjeku koji je upravljao s 18. godina upravljao zrakoplovom Slavoljuba Penkale koji je tog 22. i 23. lipnja 1910. godine poletio s vojnog vježbališta na Črnomercu. Kasnije se avion, prilikom jednog Novakovog leta u listopadu 1910., oštetio i Penkala je odustao od daljnjih istraživanja. Ipak, to je bio prvi let avionom na motorni pogon u Hrvatskoj i time Dragutin Novak postaje prvim hrvatskim pilotom u povijesti koji je odlučio nastaviti letjeti.
Let Dragutina Novaka
U to su doba braća Rusjan iz Gorice u Sloveniji, s kojima se poslovno povezao poduzetnik M. Merćep, dovršavali svoj prvi zagrebački zrakoplov. Nakon pogibije E. Rusjana u Beogradu (9. I. 1911) Merćep je pozvao Novaka za pilota na budućim zrakoplovima te za pomoćnika Jošku Rusjanu. Dotadašnju tehniku upravljanja Rusjanovim zrakoplovima uz pomoć vrpca privezanih uz tijelo pilota Novak nije smatrao pouzdanom. Stoga je osmislio i izradio prikladan upravljač za ručno upravljanje zrakoplovom te uveo i druga tehnička poboljšanja.
Od proljeća 1911. do kraja travnja 1913., kada se zajednica s Merćepom raspala, J. Rusjan i D. Novak dovršili su zrakoplov započet 1910. i zajedno sagradili još pet jednokrilnih zrakoplova. S četvrtim od njih Novak je pobijedio na Drugom avijatičkom natjecanju u Budimpešti 1912.
Prvi svjetski rat
Početkom I. svjetskog rata Novak je kao ročnik pozvan u vojsku i služio je u Austro-Ugarskom zrakoplovstvu. Za vojničke i pilotske pothvate dobio je Zlatnu medalju za hrabrost, Srebrnu medalju prve klase, čin feldpilota i Križ s vijencem. Od 1916. postavljen je za učitelja letenja u Bečkom Novom Mjestu, gdje se nalazila najznačajnija vojna pilotska škola Monarhije. Nakon povratka u domovinu, kao zrakoplovac je punih šest desetljeća bio nepriznat i više nije letio.
Razlozi zbog kojih više nije letio bili su splet političkih okolnosti i nedostatak prilika. Po završetku Prvog svjetskog rata, Novak se našao u novoj državi, Kraljevini SHS, gdje nije bilo interesa za njegove pilotske vještine. Nije dobio priliku da se profesionalno bavi zrakoplovstvom, već je bio prisiljen pronaći posao izvan avijacije. Unatoč tome, ostao je tehnički inovator i mehaničar, no bez mogućnosti da se vrati u pilotsku kabinu.
Iako rođeni Zagrepčanin, Dragutin Novak u Križevcima je smatran sugrađaninom iz više razloga. U Križevce dolazi još 1913. i zapošljava se kao mehaničar u Velikom Ravnu gdje upoznaje svoju buduću suprugu Anđelu Pongrac.Tako se na jednu zgodu i odnosi ulomak iz dnevnika kojim se počela ova priča.
U Križevce se i poslije rata vraća gdje osniva obitelj radeći najprije u paromlinu, a potom kao strojar u “munjari”, gradskoj elektrani na Trgu bana Lackovića. Novak je 1927. godine osnovao i prvo auto – prijevozno poduzeće i taksi službu. Kad mu ga je poslije II. svjetskog rata država nacionalizirala ipak je 1948. Novaka imenovala prvim ravnateljem Gradskog autobusnog poduzeća.
O njemu je opsežno pisao Boris Puhlovski u knjizi Hrvatski Ikar, koja bilježi uspomene na prvog hrvatskog zrakoplovca Dragutina Novaka), te je o njemu snimljen i dokumentarac koji bilježi životne zgode i nezgode tog pionira.
Pamte stariji Križevčani s nostalgijom Novakovu “plavu kištru”, autobus koji ih je vozio, nerijetko i badava, od željezničkog kolodvora do Gornjega grada i nazad. Od 1949. zapošljava se kao VKV strojar na poljoprivrednom dobru Srednje gospodarske škole.
Umirovljen je 1950. godine, a sedamdesetih godina s obitelji seli u Zagreb, gdje živi do smrti živi u anonimnosti.
