Vođeni Tik tik izazovom skupina je mladića i djevojaka kroz razbijeni prozor ušla u neboder Vjesnika i izazvala požar. Tako će ući u zapisnik. U njihovoj verziji priče, međutim, sve je počelo puno bezazlenije: dosadno popodne, beskrajno skrolanje kroz videe o napuštenim zgradama, grupni chat u kojem iskaču lokacije po Zagrebu koje “moraš posjetiti” ako želiš biti dio ekipe koja istražuje napuštena mjesta i lovi preglede.
U zgradu, reći će kasnije istražiteljima, ulaze već oko 17 sati. Švrljaju po hodnicima, piju, puše, snimaju se. Čuju kako negdje dolje zaštitari igraju stolni tenis. To im je dodatni adrenalin: biti u “zabranjenom” prostoru, a istovremeno ostati neprimijećen. U njihovom narativu to je igra, izazov, kontent. U službenom rječniku kaznenog prava to je provala.
Dvojica 18-godišnjaka priključuju se društvu nešto prije 22 sata. Preskaču ogradu, ulaze u krug posrnulog poduzeća u stečaju i penju se na prvi kat, kroz mjesto gdje je već razbijeno staklo. Cilj je jasan: popeti se na vrh nebodera, snimiti pogled, dokazati da su bili tamo. Negdje putem, prema sumnjama policije i tužiteljstva, jedan zapali kartonsku kutiju punu papira, drugi zapali još papira i baci ga natrag. U jednom trenu to je i dalje dio “zajebancije”. Minutu kasnije, kutija uz razvodnu kutiju struje postaje ishodišna točka jednog od najšokantnijih požara u novijoj zagrebačkoj povijesti.
Oni će pred istražiteljima ponavljati da su se samo “zafrkavali i glupirali”, da su u zgradi bili, da su pili, pušili, gasili opuške po praznim prostorijama, da su izašli van, okrenuli se i tek iz daljine vidjeli da gori prozor. Policija tvrdi suprotno. Zbog onoga što je bilo kartonska kutija i upaljač, danas im prijeti do deset godina zatvora. I tu negdje počinje ključna zabuna: nazvati to urbexom.
Što je zapravo urbex, a što nije
Urbano istraživanje, odnosno urbex, pod kojom je oznakom najpoznatiji na društvenim mrežama, sastoji se od ulaska i snimanja lokacija koje djeluju napušteno kako bi se dokumentiralo njihovo stanje i ukazalo na stupanj propadanja. U svojoj izvornoj ideji to je hobi koji spaja fotografiju, povijest arhitekture i svojevrsnu kroniku propadanja. Ljudi obilaze tvorničke komplekse, dvorce, utvrde, hotele kojima se nitko više ozbiljno ne bavi. Bilježe ono što će za deset ili dvadeset godina možda biti u potpunosti sravnjeno sa zemljom.
Urbex kao pojam relativno je nov, pojavio se u ovom stoljeću pod utjecajem različitih serijala o napuštenim mjestima diljem svijeta. Iz sezone u sezonu ti projekti dobivaju još jednu priliku, još jedan nastavak, jer publika očito želi vidjeti što se događa s prostorima koji su nekoć bili simbol moći, turizma ili industrije. Istraživanje napuštenih mjesta postojalo je i prije pojave samog termina. Ne broje se entuzijasti koji su se i prije interneta osjećali dijelom neformalne zajednice urbanih istraživača, samo što tada nije bilo hashtagova ni viralnih videa.
Pitanje koje se neumitno nameće glasi: je li urbex ilegalan? U većini slučajeva da, barem u formalnom smislu. Gotovo uvijek uključuje ulazak u prostor koji je nečije vlasništvo. Je li opasan? Apsolutno. Napuštena mjesta mogu skrivati sve, od rupa u podovima, izvaljenih ograda i labavih betonskih ploča do zmija, pasa čuvara ili ljudi koji napuštene zgrade doslovno zovu domom.
Zato je unutar urbex zajednice nastalo nepisano pravilo koje se svodi na geslo: “Take nothing but pictures, leave nothing but footprints”. Slikaj i ne diraj, uzmi samo fotografije, ostavi samo tragove stopala. Ideja je jednostavna: da bi netko poslije tebe mogao doći, dokumentirati isto mjesto i stvoriti svoju priču, prostor mora ostati takav kakav si ga zatekao.
U teoriji je to jasan moralni okvir. U praksi, u vremenu vertikalne pažnje koju je donio TikTok, posljednji kontekst “ostavljanja tragova” pretvoren je u izazov čija je svrha prije svega skupljati preglede. I tu počinje lom točke između urbexa kao hobija i provale kao kaznenog djela.
Tik tik izazovi: kad se pokret pretvori u igru bez svijesti o posljedicama
Mladići i djevojke koji su se te večeri popeli u neboder Vjesnika, zgradu koja izvana izgleda napušteno, inspiraciju nisu dobili ni iz zakona, ni iz knjiga o arhitekturi. Inspiraciju su našli u stvarnom pokretu koji je postupno degradirao u opasne Tik tik izazove. Klikneš na hashtag, otvori se niz videa: napuštene škole, tvornice, hoteli. U opisu piše “urbex challenge”, “napušteni Vjesnik”, “idemo gore”. Pravila igre definiraju algoritam i ekipa koja se međusobno prati, ne kazneni zakon.
Prema informacijama iz istrage, upravo tako su došli na ideju. Surfali su po društvenim mrežama, našli grupe o napuštenim objektima ili onima koji se slabo koriste. U tim grupama pojedinci su objavljivali svoja iskustva dok su ih “istraživali”. Cilj je bio neprimjetno ući, izbjeći zaštitare, snimiti se mobitelom za TikTok i ostaviti prostor neoštećen za sljedeće avanturiste. Inače, famozne grupe nisu ništa tajno, moguće ih je pronaći na tražilicama unosom pojma “Urbex challenge”.
U realnosti Vjesnikova nebodera u ponedjeljak navečer dogodilo se suprotno: u zgradu su ušli kroz razbijeno staklo, pili i pušili satima, gasili opuške posvuda, a onda, po sumnji policije, zapalili kutiju uz razvodnu kutiju struje. Ostavili su je da tinja i izašli. Nekoliko minuta poslije, gotovo 67 metara visok objekt je gorio. Vatrogasci bilježe dojavu u 23.09. Dronovi koji jutro poslije snimaju unutrašnjost pokazuju katove koji više ne sliče uredskim prostorima, nego ogoljenim kosturima.
Formalno gledano, to je provala i teško kazneno djelo protiv opće sigurnosti. U očima urbex zajednice, to nije urbano istraživanje nego njegovo karikirano izrugivanje. Problem je što u medijskom prostoru sve završi pod jednom etiketo: “urbex challenge”.
Rekonstrukcija: od “kul lokacije” do istražnog zatvora
Službena priča tužiteljstva ide ovako: dvojica zagrebačkih srednjoškolaca, tek navršenih 18 godina, preko ograde i kroz razbijeni prozor ulaze u zgradu Vjesnika 17. studenoga. Na 15. katu im se pridružuje još troje maloljetnika. U jednom trenutku, prema onome što stoji u priopćenjima, prvoosumnjičeni upaljačem pali kartonsku kutiju ispunjenu papirom. Drugoosumnjičeni pali papir iz iste kutije i odbacuje ga. Kutija vrlo brzo bukne, a požar zahvati više katova zgrade i prouzroči štetu velikih razmjera.
Njihova verzija je mekša. Kažu da su “bili u zgradi, zafrkavali se i glupirali”, da su se priključili društvu koje je već od 17 sati “švrljalo po Vjesniku” i čuli zaštitare kako dolje igraju stolni tenis. U jednom trenutku izašli su iz zgrade, otišli na udaljenost, okrenuli se i vidjeli da gori prozor. Za sve optužuju TikTok izazov. Dvojica 18-godišnjaka terete se, troje maloljetnih ulazi u spis kao svjedoci.
U vrijeme pisanja ovog članka obojica su u istražnom zatvoru zbog opasnosti od ponavljanja djela. Tereti ih se za teško kazneno djelo protiv opće sigurnosti, dovođenje u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom. Zakon, ovisno o kvalifikaciji namjere, predviđa kazne koje idu do deset godina zatvora za namjerno izazivanje požara sa štetom velikih razmjera, odnosno do pet godina za nehaj.
Iza tih brojki kriju se konkretni životi. U opisu stoji da su obojica uzorni đaci dviju zagrebačkih škola, sinovi obitelji koje su do jučer vodile sasvim obične živote. Jedan od njih se sam pojavio u policijskoj postaji, svjestan da će ga krenuti tražiti. Kad su ih odvlačili na ispitivanje, hodali su pognutih glava, sa suzama u očima. Ili kako bi to rekli oni sami: mislili su da se “igraju izazova”.
Što vidimo kad uđemo u napuštene zgrade
Baveći se dokumentaristički napuštenim mjestima diljem Hrvatske godinama, i sami smo posjetili desetke utvrda, dvoraca i poznatih lokacija koje su česte mete urbanih istraživača. Haludovo na Krku, Titova škola u Kumrovcu, razni napušteni turistički kompleksi i pogoni, vojni objekti koji su ostali između sustava. Neka od tih mjesta toliko su popularna da su, u pokušaju da se zaštite, vlasnici ili općine uveli videonadzor. Druga doslovno nitko ne obilazi, osim povremenih zalutalih istraživača i ljudi koji se ondje sklanjaju.
U velikom broju tih objekata vidi se isti obrazac: prostor o kojem nitko sustavno ne brine, što otvara prostor za sve rubne skupine ovog društva. Urbex ekipe, djecu koja traže “cool spot” za fotkanje, sitne lopove, beskućnike, ovisnike, klince koji bježe s nastave. U takvoj mješavini, granica između “istraživanja” i klasične provale ponekad je jedan razbijeni prozor i jedna odluka previše.
Ljetos smo, primjerice, pratili jednog mladića koji u sklopu izazova redovito istražuje napuštena mjesta po Zagrebu. Na njegovoj listi je i zgrada bivše vojne bolnice u Vlaškoj 85, jedna od čestih kulisa za sve koji u potrazi za pregledima i izazovima ulaze u prostore u kojima ne bi smjeli biti. U njegovoj verziji to je urbex. U stvarnosti, on je još jedan u nizu koji pokret čija je izvorna svrha zabilježiti, osvijetliti i očuvati pretvara u etiketu iza koje se skriva loše ponašanje.
Kako smo od “take nothing but pictures” došli do “urbex challengea”
Novost kod urbexa u zadnjih desetak godina nije ulazak u napušteni prostor, nego način na koji se taj ulazak distribuira. Nekad je dokumentacija bila nekoliko fotografija u privatnom albumu ili, u najboljem slučaju, serija na specijaliziranom forumu. Danas je to kratki video montiran uz dramatičnu glazbu, snimljen u vertikalnom formatu, optimiziran da uhvati tri sekunde tuđe pažnje.
TikTok i slične platforme uzdigle su urbex iz nišne subkulture u atraktivan vizualni motiv. Problem je što su usput oderale sve nijanse. U feedu ti se neće prikazati objašnjenje povijesti Vjesnikova nebodera, odnosi vlasništva, sudske sporove, stečajeve, propale privatizacije. Vidjet ćeš uspon stubištem, pogled s vrha i onaj trenutak kad netko vikne “ajde, ajde, snimaj”. Ako pritom netko zapali upaljač kraj kartonske kutije, to će biti začin, ne alarm.
Geslo “Take nothing but pictures, leave nothing but footprints” odavno se stopilo s novim nepisanim pravilom: “Ako nije snimljeno, nije se dogodilo”. U tom prelasku s dokumentiranja na performans gubila se i odgovornost. Umjesto da mjesto pokušaš razumjeti, ti ga koristiš kao pozornicu. Umjesto da razmisliš što znači ući u nečiji prostor, ti gledaš samo koliko će pregleda dobiti video.
Zato je važno reći naglas: ono što se dogodilo u Vjesniku nije urbex. To je provala, koja je završila požarom. To ne znači da urbex kao pojava ne postoji, niti da su svi koji ulaze u napuštene objekte isti. Ali znači da smo došli do točke u kojoj Tik tik izazovi brišu granicu između znatiželje i čiste neodgovornosti.
Što nam zapravo govori požar u Vjesniku
Požar u Vjesnikovom neboderu nije nastao u vakuumu. Nastao je u gradu u kojem već desetljećima stoji niz napuštenih ili polunapuštenih zgrada, u društvu u kojem su napuštene nekretnine često ničije i svačije, u online prostoru u kojem je svaki prostor potencijalni set za kratki video. Nastao je u generaciji koja je odrasla uz izazove, lajkanje i algoritme koji potiču sve što je malo opasnije, malo luđe, malo šokantnije.
Kao netko tko se godinama kreće po napuštenim mjestima s fotoaparatom, znam koliko je tanka linija na kojoj stojiš svaki put kad poguraš neko zahrđalo krilo vrata ili kročiš na stepenicu za koju se nadaš da će izdržati. Znam i koliko je lako upasti u zamku romantiziranja takvih prostora, pretvaranja ruševina u kulise, a sebe u glavnog lika.
Upravo zbog toga je važno ponavljati osnovnu stvar: urbex nije dozvola za provalu, nego odgovornost da prostor ne oštetiš više nego što već jest. Tik tik izazovi tu su logiku izvrnuli naopačke. Vjesnik je pokazao što se dogodi kad se provala proda kao “istraživanje” i kad se upaljač pretvori u rekvizit za video.
Kad se prašina slegne, kad sudovi odrade svoj posao i mladići iz ove priče dobiju pravnu definiciju onoga što su te večeri radili, ostat će činjenica da će se pod istom etiketom “urbex challenge” i dalje vrtjeti novi videi, nove napuštene zgrade, novi klinci željni pregleda. Hoćemo li ih sve zvati urbanim istraživačima ili provalnicima, stvar je izbora. Ali požar u Vjesniku nas sili da taj izbor više ne shvaćamo olako.
