Tamo gdje je Željko Malnar pronašao Stakleni grad

Željko Malnar nije pristajao na stvarnost kakva mu je ponuđena. Svjetski putnik, filozof u japankama, ratnik duha i neprijatelj malograđanštine, svoj je život pretvorio u potragu za istinom, slobodom i mitskim Staklenim gradom.

S kamerom u jednoj, a Platonovim dijalozima u drugoj ruci, prošao je džungle, pustinje, svetišta i televizijske studije. Njegovi tragovi vode u dubine koje se rijetki usude pogledati, a pitanje koje ostaje visjeti u zraku jest: je li ga doista pronašao?

Željko Malnar rođen je 12. travnja 1944. i postao je čovjek koji je život pretvorio u avanturu, a avanturu u filozofsku potragu. Njegova biografija mogla bi se čitati kao roman: svjetski putnik, istraživač, dokumentarist, pisac, provokator i duhovni tražitelj. Malnar je bio sve to, i još mnogo više.

Bio je autor više od 70 dokumentarnih filmova i reportaža, snimljenih u nekim od najudaljenijih i najzabačenijih krajeva planeta: od džungli Solomonskih otoka do pustinja Irana, od svetišta Šri Lanke do anarhičnih ulica Kalkute. U vrijeme kad su putovanja bila rijetka i opasna, a ne dio Instagram portfolija, Malnar je tragao za istinom skrivenom iza horizonta, koju nije mogao pronaći kod kuće. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća kultna Zvečka, Zagreb, Gornji grad i Hrvatska, postali su premaleni, a svijet kao da je čekao na Malnara.

Mistika putovanja

Kao i svaki pravi pustolov,Željko Malnar nije putovao sam. Njegov najbliži suradnik i prijatelj bio je Borna Bebek – oksfordski doktor filozofije, student Gadamera i Heideggera, renesansni duh s dvojakim identitetom, ozbiljan profesor ekonomije i sanjar koji traži Stakleni grad. Upoznala ih je prerano preminula Ena Begović, a spojila strast prema filozofiji, misticizmu, mudrosti Istoka.

Njihovo putovanje kroz Aziju pretočeno je u kultnu knjigu U potrazi za Staklenim gradom – hibrid putopisa, ezoterije, filozofije i političkog trilera koji je u bivšoj Jugoslaviji prodan u više od 80.000 primjeraka.

“Oboje smo pisali, no na putovanjima smo igrali različite uloge. Ja sam glumio profesora, a on zafrkanta, no sve je to bila gluma jer smo obojica i jedno i drugo i puno više od toga. Oboje smo pisali Stakleni grad. To je bilo dosta zbunjujuće u početku jer se mislilo – ja sam intelektualac, ja pišem, a on je avanturista i nekakav štemer. Ustvari smo jako slični, kao Narcis i Zlatousti. Malnar je jako dobro pisao, kasnije je bio i kolumnist Globusa tako da smo se jako dobro nadopunjavali” prisjetio se Borna Bebek u razgovoru za Večernji list koji je vodila novinarka Mia Mitrović. Tom je prilikom odlučno dementirao i tračeve da nikakvih putovanja nije ni bilo, već da su čitavu priču izmislili te da su im za fotografije poslužili Romi s Malnarove rodne Pešćenice koje su kostimirali u ljudoždere.

Razdvojeni tandem

Malnar i Bebek nisu tražili samo egzotične prizore – tražili su istinu, pa i kad je ona bila nelagodna, opasna ili cenzurirana. U njihovom stvaralaštvu, iza svake legende skrivala se refleksija o čovjeku, civilizaciji i duhovnosti. “Malnar je vjerovao da je pronašao Stakleni grad”, prisjetio se Bebek. “Možda ga je doista i pronašao. Možda je taj grad alegorija, a možda i stvarnost koju ne možemo pojmiti bez duše. Malnar je na svoje zadnje putovanje išao sam. Sam se spustio u vulkan. Možda ga je tamo pronašao.“- prisjetio se Bebek u jednom od razgovora. Pritom je dodao kako Malnara nije pratio na jedno od njegovih posljednjih putovanja – u prašume Južne Amerike.

“On je otišao tamo, a ja u Domovinski rat. Odgovarao sam ga od tog puta. Imao sam loš osjećaj i ispalo je da sam bio u pravu. Savjetovao sam mu da radije kao ja ode u rat. Da je išao u rat, ništa mu se ne bi dogodilo, kao ni meni. Ovako je u Južnoj Americi pokupio neku gadnu infekciju i obolio na pluća od čega je na kraju i umro. Malnar je baš kao i ja bio tip za Istok, za Aziju, Indiju i mistiku”, s tugom se prisjeća svog prerano preminulog prijatelja Borna Bebek.

Povratak u noćnu moru

Nakon povratka s putešestvija devedesetih godina, Malnar je zakoračio u drugu vrstu divljine – stvarnost tranzicijske Hrvatske. Frustriran besmislom i licemjerjem javnog života, stvorio je Nightmare stage, pionirski anti-show, groteskni reality prije realityja, u kojem su “luđaci” zapravo razotkrivali ludilo nacije. Malnar je, kao visoko inicirani voditelj, iz te komične kaljuže izvlačio najdublje kritike društva – nevidljive onima koji su se zgražali.

Mnogi su ga zbog Nightmare-a ismijavali ili osuđivali. Međutim, danas, s odmakom, jasno je: Malnar je predvidio kraj svakog dostojanstva u hrvatskoj politici i medijima i kroz ironiju dao vrisak zdravog razuma.

Ljubav, smijeh, metak i zlatni rez

Malnar i Bebek bili su, po vlastitom priznanju, poput dva ovna na brvnu. “Ponekad smo se i mlatili. On je tri puta pucao na mene, a ja sam ga jednom porezao razbijenim bokalom”, kaže Bebek. No iza svega se krila duboka, gotovo bratska, povezanost. Oboje su bili Ovnovi, tvrdoglavi, strastveni, posvećeni potrazi za smislom.

U pozadini njihovih putovanja odvijali su se politički trileri dostojni špijunskih romana. Sudjelovali su u tajnim operacijama, spašavali ljude iz iranskog pakla, istraživali ostatke drevnih civilizacija – sve to, dok su na licu nosili osmijeh i nosili dva ruksaka: jedan s kamerom, drugi s Platonovim spisima. O tim avanturama koje predstavljaju još neispričane priče, bit će riječi uskoro, kad prođe dovoljno vremena i javnost bude spremna za detalje prošlosti za koje je najbolje da još neko vrijeme ostanu tajni.

Put prema unutra

Iako je Malnarova smrt 2013. godine u Zagrebu djelovala kao kraj, ona je zapravo bila nastavak njegove potrage. Bebek je u međuvremenu uspio ponovo izdati Potragu za Staklenim gradom čime je i obilježio jednu od godišnjica njegove smrti.

“Postoji formula koja spaja sve suprotnosti”, prisjetio se Bebek u jednom razgovoru. “A kroz tu formulu možeš pronaći sklad između religije i erotike, filozofije i biznisa. Kao u Platonovom Metaxisu. Kao u zlatnom rezu. Malnar je bio moj suputnik na tom putu, a Stakleni grad možda je mjesto na kojem ćemo se ponovno sresti.”

Nasljeđe

Željko Malnar bio je rijetka vrsta čovjeka – onaj koji nije tražio smisao u udobnosti, već u rubnim područjima svijesti, geografije i društva. Njegovo nasljeđe ne čini samo gomila VHS kaseta i požutjelih bilješki – ono se krije u inspiraciji koju je ostavio iza sebe: da se živi punim plućima, bez straha, bez kalkulacije, i s vjerom da iza svakog oblaka možda čeka – Stakleni grad.

Na kraju krajeva, možda je to Malnar stvarno pronašao. I možda nije bio lud što je tražio – nego mi što smo zaboravili kako se traži. Stakleni grad je taj mistični most koji spaja dušu i razum.