Od prapovijesti do danas čovjek je birao mjesta za život ondje gdje su prirodni uvjeti nudili sigurnost, vodu i izdašne izvore hrane. Rijeke su osiguravale vodu za piće, plodnu zemlju, prometne pravce, ali i prirodnu obranu.
U nemirnim srednjovjekovnim vremenima potreba za sigurnošću dovela je do nastanka posebne vrste naselja gradišta, koja su ovisno o povijesnom vremenu mogla biti otvorenog ili utvrđenog tipa.
Kod srednjovjekovnih gradišta voda je imala vrlo značajnu ulogu, kako u gospodarskim tako i u obrambenim aktivnostima.
Srednjovjekovna gradišta pripadaju skupini obrambeno-naseobinskih spomenika. Njihova je osnovna struktura jednostavna, ali učinkovita: središnje uzvišenje okruženo jednim ili više jaraka i zemljanih bedema. Postoje dva osnovna tipa gradišta: visinska (na brdima) i nizinska (u močvarnim i riječnim krajevima).
Nizinska gradišta podizana su u blizini rijeka, često u barovitom okolišu, gdje je voda bila saveznik. Jarci su se punili riječnom i podzemnom vodom, tvoreći obrambeni prsten oko naselja. Što je jarak bio dublji, to je bedem mogao biti viši, jer se zemlja iz iskopa koristila za njegovu izgradnju.
No jarci nisu služili samo kao izvor građevnog materijala. U vojnom smislu bili su presudni. Sprječavali su pristup pješadiji i konjanici, onemogućavali uporabu opsadnih sprava poput ovnova, drvenih pokretnih tornjeva i ljestava.
U nekim zapadnoslavenskim primjerima arheološki je potvrđeno da su jarci služili i kao ribnjaci, odnosno dodatni izvor hrane u vrijeme opsade.
Međurić grad kao primjer
Međurić grad poznat i kao Gradina ili Turski grad smješten je sjeverozapadno od Lipovljana i Banove Jaruge, u gustoj šumi Ilovski lug, na lijevoj strani starog toka Ilova.
Međurić grad predstavlja složeniju inačicu nizinskog gradišta velikih dimenzija, a sastoji se od dva uzvišenja.
Oba su uzvišenja s južne, jugoistočne i istočne strane bila zaštićena starim tokom rijeke Ilove, koja je iskorištena kao prirodna obrana. S jugozapadne, zapadne i sjeverne strane nalazio se široki vanjski jarak ispunjen vodom.
Sjeverno uzvišenje, ovalno izduženog tlocrta, imalo je dodatnu zaštitu manji unutarnji jarak. Taj je jarak na sjeverozapadnoj strani kanalom bio povezan s vanjskim jarkom, pri čemu je kanal prokopan kroz prvi bedem.
Međurić se u pisanim izvorima prvi put spominje 1228. godine pod nazivom Megeriwch, kao feudalni posjed. U popisu župa Zagrebačke biskupije iz 1334. godine navodi se sancti Georgii de Megurechya, što svjedoči o postojanju crkvene organizacije.
Tijekom obilaska lokaliteta 2001. i 2002. godine pronađeni su ulomci keramičkih posuda, koje je na površinu iznijelo korijenje srušenih stabala. Analiza je pokazala da pripadaju razdoblju 15. i početka 16. stoljeća.
Danas je Međurić grad obrastao šumom. No tlocrt jaraka i uzvišenja i dalje je prepoznatljiv onome tko zna čitati krajolik. Voda koja je nekoć bila njegov najveći saveznik sada ga skriva od pogleda, pretvarajući ga u skrovito mjesto.
