Od 6. stoljeća slavenski narodi počinju naseljavati golema područja, od Baltika do Balkana i od Labe do Volge. Bizantski pisci ih bilježe kao “neuhvatljive rijeke ljudi”, no materijalni tragovi ostaju rijetki.
Slaveni su živjeli su u jednostavnim drvenim kućama, pokojnike su spaljivali, a keramiku izrađivali bez ukrasa, barem u početku. Povjesničari su desetljećima raspravljali: jesu li Slaveni nastali masovnom migracijom ili je riječ o postupnoj „slavenizaciji“ starosjedilaca? Genetičari sada nude odgovor: i jedno i drugo. Slaveni nisu bili narod koji je postojao unaprijed, već zajednica koja se oblikovala u hodu, kroz stalnu prilagodbu i miješanje.
„Nije postojalo jedno slavensko podrijetlo, već mnogi slavenski identiteti.Svaka se zajednica stvarala drugačije, ovisno o tome koga je susrela na svom putu“, za Jutarnji list objašnjava jedna od glavnih voditeljica studije Zuzana Hofmanová s MPI EVA i Masarykova sveučilišta u Brnu.
Integracija, a ne osvajanje
Za razliku od dramatičnih osvajanja Germana, Huna i Avara, slavenska seoba odvijala se bez velikih bitaka. Nisu stizali samo ratnici nego i čitave obitelji. Oni su potom ulazili u već postojeće društvene okvire i preuzimali njihove obrasce, mijenjajući ih iznutra.
„Naši rezultati pokazuju da je područje između Dnjestra i Dona vjerojatna postojbina ranih Slavena“, ističe Joscha Gretzinger, genetičar s Instituta Max Planck za evolucijsku antropologiju (MPI EVA) u Leipzigu i prvi autor studije.
Hrvatska je bila granica most
Hrvatska je u toj priči jedno od ključnih područja. Istraživanja pokazuju da su slavenski doseljenici ovdje naišli na staro nasljeđe, rimske provincijale i potomke ranijih naroda koji su stoljećima oblikovali obalu i unutrašnjost.
„U Hrvatskoj vidimo jasne dokaze priljeva istočnoeuropskih predaka, ali i snažnu prisutnost starijih slojeva. To nije bila potpuna zamjena stanovništva, nego proces u kojem su se stvarale hibridne zajednice“, stoji u priopćenju Instituta Max Planck.
Posebno je značajno nalazište Velim kod Zadra. Arheolog dr. Radomir Jurić u članku Tanje Rudež ističe da tamošnji ukopi pokazuju kako su uz slavenske doseljenike živjeli i pripadnici starijih skupina u kojima je su lokalni stanovnici činili do trećine populacije. To znači da su se Slaveni u Dalmaciji ukorijenili u svijet koji je već imao svoje duboko nasljeđe.
Dolazak Hrvata
Među slavenskim zajednicama posebno mjesto zauzimaju Hrvati. Prema istraživanjima, oni potječu s prostora današnje južne Bjelorusije i sjeverne Ukrajine, uz gornji tok Dnjepra. Na obale Jadrana stigli su u drugoj polovici 7. stoljeća, iako je moguće da su manji valovi dolazili i ranije.
„Za razliku od drugih zajednica, Hrvati su na svom putovanju često primali došljake, a kada su stigli, prihvaćali su i starosjedioce. U njihovim grobovima nalazimo jedne uz druge genetski različite ljude, pokopane bez razlike u statusu. To govori o egalitarizmu i otvorenosti“, objasio je akademik Mario Šlaus iz HAZU za Jutarnji list.
Narodi nepoznatog imena
Studija otvara i prostor za novu interpretaciju, tko su bili narodi s kojima su se Slaveni miješali? Iliri i Rimljani su poznati, no u genetici se otkrivaju i tragovi starijih, neimenovanih populacija. Njihovo postojanje podsjeća na slojeve koji su izblijedjeli iz povijesnih izvora, ali možda žive u folkloru i mitovima.
U starim hrvatskim predajama često se spominju “stari narodi”, divovi, patuljci, vilenjaci ili tajanstveni Malik. Možda su upravo te mitske figure odjeci stvarnih zajednica koje su nekada živjele na ovim prostorima, a čiji se tragovi danas otkrivaju tek u genima i narodnim predajama.
Identitet kao enigma
Ova istraživanja mijenjaju način na koji gledamo na vlastiti identitet. Hrvati nisu nastali iz jedne točke u vremenu, niti iz jednog naroda, već su rezultat susreta mnogih. U njima su Iliri, rimski provincijali, Slaveni i još nepoznati narodi utkali svoje priče, jezike i krv.
Ta slojevitost nije slabost, nego snaga. Jer upravo iz tog bogatstva nastala je kultura koja je sposobna povezati različitosti i stvoriti prepoznatljivu cjelinu. Hrvatski identitet, pokazuju geni, oduvijek je bio most između Istoka i Zapada, između staroga i novoga, između stvarnog i mitskog, ovisi koga pitate.
Misterij u krvi i predaji
Genetika danas otkriva ono što su naši stari znali kroz predaje: da je narod uvijek više od krvi. On je zbroj susreta, prijateljstava i nevidljivih niti koje povezuju prošlost i sadašnjost. Ako su Iliri, Rimljani, Slaveni i narodi nepoznatog imena oblikovali naše tijelo, onda su mitovi i legende oblikovali naš duh.
U toj dvostrukoj baštini, onoj znanstvenoj i onoj mitskoj, skriva se odgovor na pitanje tko smo. A možda je upravo to najveća tajna: hrvatski narod oduvijek je bio priča o miješanju vidljivog i nevidljivog.
