Na prvi pogled, slaganje kamenja na plažama djeluje kao bezazlena ljetna razonoda, no sve više glasova upozorava da je riječ o aktivnosti koja čini ozbiljnu štetu po prirodu i kulturnu baštinu.
Jedan od najočitijih primjera ovog trenda nalazi se četiri kilometra od Umaga na arheološkom lokalitetu Sipar. Nekada organizirani rimski grad, Sipar se danas povremeno pretvara u mjesto improviziranih kamenih piramida koje turisti masovno slažu, nesvjesni da pritom gaze po prvorazrednom arheološkom lokalitetu. Smeta li to struku ostaje za vidjeti, o čemu ćemo se svakako u nastavku ove priče raspitati.
Udruga “Zeleni Umag” iz istoimenog grada, primjerice godinama tvrdi da je lokalitet nezaštićen, signalizacija neadekvatna, a institucije ignoriraju apele. Posljednji dopis udruge koji je javnosti poslan početkom kolovoza 2025. i zvuči gotovo kao vapaj pa su ga neki mediji poput portala Morski.hr tako i prenjeli.
Na zaštićenom je području “niknulo” preko 200 piramida raznih oblika i veličina što je potkrijepljeno i fotografijama, prenio je tako Morski.hr
U kontekstu slaganja kamenja, Sipar je iznimka samo po tome da je netko regirao. I drugi su lokaliteti međutim, izloženi trendu koji se pojavio zahvaljujući Instagramu i Tik Toku u kojem Hrvatska nije iznimka. Slične smo fotografije zabilježili i na lokalitetu Dragonera kod Peroja na kojem smo ljetos potražili nosoroga.
Fotografije savršeno izbalansiranih tornjeva preplavile su društvene mreže, a mnogima je čini se postalo važno ostaviti svoj trag na plažama diljem svijeta. Upotrebom oznaka poput #stonestacking ili #stonebalancing moguće je pogledati kako to izgleda.
U nastavku je članka pak,moguće pročitati što se kod slaganja kamenja događa drugdje.
“Prije sedam ili osam godina vidjeli smo prve ‘tornjiće’ od kamenja, a sada je to eksplozija,” rekao je Jaume Adrover iz ekološke organizacije Mallorca Terraferida za lokalni dnevnik. Njihovo iskustvo s Balearskih otoka dijele i Kanari, posebno Tenerife, gdje je na plažama Playa Jardín i El Beril postalo gotovo nemoguće izbjeći kamene tornjeve koje ostavljaju posjetitelji.
Na prvi pogled, premještanje nekoliko kamenčića ne djeluje kao nešto opasno. No, stručnjaci upozoravaju da svako takvo pomicanje može narušiti složeni i osjetljivi ekosustav.
Biolog Pedro Luis Sánchez s Tenerifa pojašnjava: “Kamenje na plažama dom je mikrobiljnim organizmima, koji su ključni za održavanje zdravlja tla. Ti organizmi hrane kukce, a kukci pak guštere i druge male životinje koje žive ispod kamenja. Kada se kamenje gomila u tornjeve, ti organizmi ostaju bez doma i time se ruši prirodni ekosustav .”
Primjeri s Madeire dodatno potvrđuju štetu: tamo su zabilježeni slučajevi nestanka endemičnih vrsta poput guštera Teira dugesii i mahovine Riccia atlantica, upravo zbog gubitka prirodnog zaklona i mikroklime uzrokovanih ljudskim “umjetničkim” intervencijama.
Za razliku od budističkih stupova ili keltskih cairna, koji imaju duhovno značenje i stoljetnu tradiciju, većina današnjih kamenih hrpa nema nikakvu simboličku vrijednost. Riječ je o sadržaju za društvene mreže, a ne duhovnosti. “Ljudi to rade bez ikakvog obzira prema okolišu. Nemaju pojma gdje se nalaze, ima li to mjesto povijesnu važnost ili je važno stanište nekih vrsta,” kaže John Hourston iz organizacije Blue Planet Society.
Lonely planet, pak, upozorava i na potencijalnu opasnost za planinare. Naime, U nekim dijelovima svijeta kameni orijentacijski stupovi služe kao putokazi. Dodavanje novih, “lažnih” hrpa može zbuniti i dovesti do nesreća.
Kazne, zabrane i reakcije vlasti
Dok se u Hrvatskoj još uvijek najčešće reagira apelima, druge zemlje već su počele s konkretnim mjerama. Na Balearima, lokalna vlast i ornitološko društvo pokrenuli su akcijske planove za smanjenje ljudskog pritiska na osjetljiva područja. U općini Camariñas koja se nalazi u Galiciji, prema medijskim izveštajima, uvode se kazne do 6.000 eura za one koji mijenjaju prirodni pejzaž slagajući kamenje.
Na Menorci postoje i fizički znakovi zabrane, a vlasti razmatraju stalni nadzor. Pri ovome, treba spomenuti i megalitske strukture nalik stolovima koje su ljudi davno sagradili. Na Tenerifima su 2019. volonteri organizirali akciju čišćenja i uklanjanja tornjeva, samo da bi ih već idući dan netko ponovno sagradio.
S druge strane, zagovornici slaganja kamenja često ističu terapeutski učinak aktivnosti. Umjetnik James Craig Page koji je inače organizator Europskog prvenstva u balansiranju kamenja, tvrdi da su mnogi roditelji bili zatečeni kako djeca s poteškoćama u fokusu uspijevaju satima ostati koncentrirana upravo zahvaljujući ovoj aktivnosti. “Za njih je to meditacija u pokretu,” kaže Craig Page.
Ali i ovdje postoji granica. “Nema ništa loše u terapiji,” smatra John Hourston iz organizacije Blue Planet Society. “ali neka se odvija na mjestu koje nije zaštićeno, gdje nema staništa, gdje nije kulturna baština. Ne možemo dopustiti da se ‘smirujući’ efekti jednog čovjeka ostvaruju nauštrb čitavog ekosustava.”
Slaganje kamenja možda izgleda simpatično, čak i plemenito u vlastitoj tišini i koncentraciji. Ali iza svakog takvog tornja ostaje uništena mikrozajednica, narušena estetika prirode, zbunjen turist, a ponekad i izumrla vrsta. O baštini da ne govorimo.
