Priča o Puhovima s Jelengrada koje su susjedi pitali “Kaj bute vi deca tam gore zbavili?” 

U jesen 2025. prisjećaju se kako su tada samo željeli da netko, jednom zauvijek, zna reći da Moslavina nije isto što i Slavonija koja ne počinje kad prođete Ivanić-grad.

Što je započelo kao šaljiv impuls, s godinama je preraslo u upečatljiv primjer oživljavanja zaboravljene baštine. U središtu priče nalazi se srednjovjekovna utvrda Jelengrad, nekoć tvrđava, pa ruševina u šumi, a danas mjesto okupljanja, otkrića i novih zajedničkih pokreta.

Od strateške točke do zaborava

Prema znanstvenim istraživanjima dr. sc. Silvije Pisk i Stele Kos, objavljenima u Zborniku Moslavine XVIII (2023.), Jelengrad je vjerojatno izgrađen u drugoj polovici 13. stoljeća kao utvrda koja bi preuzela funkciju sve manje sigurnog Garićgrada. Smješten na istoku Moslavačke gore, nadzirao je komunikacijske pravce između Česme i Ilove što je bilo iznimno važno. Jer, tko drži tvrđavu, drži i okolicu.

Kroz mrežu se tvrđava, pak, gradila obrana od osvajača, jer njihova svrha je bila zadržati neprijatelja dok ne bi stigla pomoć. I tako je to bivalo stoljećima. Prvi pisani trag Jelengrada bilježi se 1334. godine, a kroz vrijeme je mijenjao vlasnike koji su pripadali među najmoćnija imena svojih doba. Garai, Báthory, Erdődy.

Vremenom Jelengrad ostaje po strani pa njegova vojna i politička uloga slabi krajem 16. stoljeća. Nakratko su ga držale Osmanlije, a potom je napušten i, prema legendama, ponovo nastanjen razbojnicima. Oni su ga, uz obližnji Garićgrad, korisitli kao bazu operacija.

Spisi ne bilježe što je na koncu s tim razbojnicima bilo, ali znamo da su priče inspirirale i Antuna Nemčića, koji je o hajducima tog kraja napisao i svoju legendu u obliku pjesme. Ipak, spomen Jelengrada je polako blijedio, a šuma je počela preuzimati zidine, tornjeve i podrume.

Jelengrad preživio jer nije “pri ruci”

Sve dok ideja rođena one večeri, na druženju u pitoresknoj moslavačkoj kleti, nije dovela do osnivanja Povijesne udruge Moslavina (PUM). Jedna od osoba koja je bila tu od početka i ostala do danas je Stela Kos, suosnivačica i njezina aktualna tajnica.

Kako se prisjeća, ispostavilo se da je Jelengrad ispod svog tog raslinja zapravo ostao iznimno dobro očuvan. Za razliku od mnogih drugih srednjovjekovnih utvrda u Hrvatskoj koje su kroz stoljeća razgrađivane za građevni materijal, Jelengrad je imao ključnu prednost: bio je zaboravljen i teško dostupan. Duboko u šumi, daleko od naselja, sačuvao je svoje temelje upravo zato što nikome nije bio “pri ruci”.

“Štitio ga je isti taj teren koji nas je na početku izluđivao. Zidine su bile nevidljive. Sve je bilo pod šikarom”, prisjeća se Stela Kos. “Kad smo počeli čistiti, znali smo da će biti teško. Ali kad se pojavila ta kamena masa, shvatili smo da imamo nešto stvarno vrijedno.”

Kad je PUM krenuo s radom, plan je bio obuhvatiti više utvrda: Garićgrad, Bela crkva, Jelengrad. No, bez sredstava i podrške koja je podrazumijevala suradnju više općina i gradova, plan se izjalovio. Jelengrad je, kako kaže Kos, bio najzahvalniji: “Bio je najmanji i najbolje očuvan. Taman za nas.”

Ružičin bunar

Na početku nije bilo podrške. “Kaj bute vi deca tam zbavili?” – bio je jedan od komentar koje su često čuli, kao i posprdan “Nikad ne budete gore imali škotski travnjak”. Starije udruge bile su skeptične, a lokalne institucije još nisu prepoznale potencijal. Međutim, volja nije manjkala. Dok su čistili teren, prikupljali su i priče, najviše od baka koje su još pamtile legende. Jedna od njih, baka Marija, pričala je o djevojci Ružici koja spašava dijete iz bunara na Jelengradu. Ta je priča, zapisivana uz palačinke i kavu, čekala svoj trenutak.

On se dogodio kad se uključio Hrvatski restauratorski zavod. S dr. sc. Tajanom Pleše na čelu stvari su postale ozbiljne. Pleše, također Moslavka, znala je što Jelengrad može biti. Počela su sustavna iskapanja, dokumentiranja i zaštita. Potom je stigla 2018. godina kad su arheolozi pronašli bunar, onaj iz priče bake Marije, kojega nitko nije očekivao. Nazvali su ga Ružičin bunar.

Arheološka istraživanja i radovi na obnovi zidanih struktura ovog tvrdog grada traju još od 2012. Iako je otkriću bunara prethodilo dosta čišćenja, a potom i održavanja lokaliteta, bila je to potvrda da su na dobrom tragu: lokalna priča i znanstveno istraživanje potvrdili su jedno drugo.

Udruga koja je probudila usnuli Jelengrad

Dvadesetu godišnjicu Povijesne udruge Moslavina njezini članovi odlučili su obilježiti manifestacijom nazvanom Puh(m)ovo. Ime je igra riječi: puh kao šumska životinja nalazi se na logotipu udruge. PUM je kratica od Povijesna udruga Moslavine, a “ovo” kao događaj. Nisu znali hoće li zaživjeti. Ali jest.

Spoj edukacije, glazbe, kostima, igre i povijesti, sve na vrhu brda, među zidinama koje su godinama bile nevidljive, od svoje prve godine postao je nezaobilazna manifestacija za sve znatiželjne putnike namjernike i one koji se toj živoj sceni povijesti redovito vraćaju.

Jelengrad nije muzej. To je mjesto događanja: koncerti, radionice, interpretacijske ture, povijesne igre za djecu, povremene proslave. Ima i svoju Facebook stranicu, koju vodi Kos, s najavama, fotografijama i podsjetnicima na važnost baštine.

Uvjeti nisu laki, nema struje ni vode, ali ljudi dolaze. I vraćaju se. “Kad vidimo djecu kako trče prerušeni u vitezove, znamo da sve ima smisla”, kaže Kos. Dodaje kako grad Popovača od početka pruža podršku, financijsku, logističku i moralnu. Gradonačelnik Josip Mišković tako je jedan od ključnih saveznika PUM-a. Opisuju ga kao čovjeka koji iskreno voli svoj kraj i njegovu baštinu te ju nastoji očuvati i prezentirati budućim naraštajima.

Revitalizacija Jelengrada nije samo kulturni projekt. Ona je priča o tome kako volja, znanje i lokalni identitet mogu oživjeti zaboravljeno. Kamen po kamen, korak po korak, legenda po legenda, Jelengrad je ponovno dio života. “Nemamo škotski travnjak jer nismo u Škotskoj”, zaključuje Stela Kos. “Ali imamo moslavački kamen, Ružičin bunar i djecu koja znaju tko su. I to je dovoljno da nastavimo.”

Ovaj članak temelji se na intervjuu sa Stelom Kos i dostupnim dokumentima Povijesne udruge Moslavina, kao i na znanstvenom radu “Jelengrad – srednjovjekovna utvrda Moslavačke gore” (Zbornik Moslavine XVIII, 2023), autorica dr. sc. Silvije Pisk i Stele Kos.

Ovaj članak peti je dio serijala (NE)ISTRAŽENA HRVATSKA: Održivost baštine autorice Ane Mičić koji je objavljen u sklopu projekta Poticanje novinarske izvrsnosti u 2025. godini Agencije za elektroničke medije.