U vrijeme kada je kralj Bela IV. 16. studenog 1242. potpisao Zlatnu bulu kojom je Gradec postao slobodni kraljevski grad, to je značilo da se u njemu moglo trgovati i da stanovnici poreze nisu trebali plaćati nikome osim kralju.
Bela IV. u to je tegobno vrijeme potpisao dosta sličnih dokumenata iz kojih se može isčitati kako se Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo branilo od najezde Mongola. U to su ih vrijeme, zbog apokalipse koju su izazvali, u narodu prozvali i Pesoglavcima.
Za opstanak kraljevstva nakon bitke na rijeci Šajo bilo je važno ojačati gradove, kaštele i utvrde jer Mongoli takva mjesta nisu znali napadati.
Obveze Gradeca
Kako je Gradec od ranije bio poznat kao mjesto za dobru trgovinu isto kao što je Kaptol bio poznat kao mjesto za molitvu, Gradečanima je tako odgovaralo plaćati porez samo kralju. No, to je značilo i preuzimanje obveza kojih prije nije bilo.
Jedna od važnijih bila je dobro utvrditi Gradec, koji je prirodno bio lako branjiv, a napadaču ga je strateški bilo teško osvojiti. Čak i kad bi uspio, osvajač ne bi puno postigao. Preko Medvednice s vojskom nije se moglo. Dodatno, na Medvednici je stajao tvrdi Medvedgrad. Na zapadu je čekao Susedgrad, a na istoku Zelingrad. Sve to je cijelu zonu činilo teško osvojivom i relativno lako branjivom.
Bilo je to savršeno mjesto za grad koji danas nazivamo Zagreb. Gradnja zidina počela je odmah i trajala skoro dvadeset godina. Gotovo 700 godina nakon gradnje, zidine su danas vidljive samo na nekim mjestima, i one pričaju živu priču o životu, običajima i smrti u srednjovjekovnom Gradecu.
Gradec u srednjem vijeku kroz Muzej grada Zagreba
Ivana Zrilić tog se četvrtka popodne sve do zadnjeg trenutka pripremala ne za najezdu nekog osvajača, nego za dolazak brojnih znatiželjnih građana.
Spremno su dočekali vođenu turu pod nazivom “Vremeplov: Gradec u srednjem vijeku”. Osmišljena je posebno za novu muzejsku manifestaciju nazvanu Zagrebački muzejski vikend koja se ove godine održala na 175. obljetnicu ujedinjenja Kaptola i Gradeca.
Vođena tura započinje u Muzeju grada Zagreba, preciznije u njegovu podrumu. Ondje je prikazano kako su se razvijali bedemi Gradeca.U samom početku su bili oni koji bi izgledali poput brežuljka, odnosno nasipa, koji su nastali u prapovijesno vrijeme.
Vide se i oni koje su sagradili stanovnici Gradeca u 13. stoljeću, u vrijeme Zlatne bule koja se upravo tako zove zbog zlatnog kraljevskog pečata kojim je obilježena.
Navade srednjovjekovnih Gradačana
Kroz muzej nas vodi Ivana Zrilić. Silni predmeti koji u svojim djelićima ocrtavaju sliku Gradeca vodstvom dobivaju smisao. Kod makete na kojoj se vide te stare zidine doznajemo da je stari Gradec imao pet gradskih vrata te da su legendarna šesta vrata zasada samo priča.
U Gradecu tog vremena žive brojni obrtnici. U jednom trenutku bilo je čak tridesetak prizvođača obuće. Osim njih, na Gradecu su djelovali i i remenari, svjećari i drugi ondašnji poduzetnici. Većina njih je, uzgred rečeno, bila prilično praznovjerna.
Stanovnici Gradeca imali su posebne načine držanja reda. “Metalna maska bila je oznaka nepoštenja, a zbog kršenja pravila poput prodaje stare ribe pod svježu moglo se završiti na stupu srama koji se zvao pranger”– opisuje Ivana Zrilić.
Primjećujemo da je poštenje građanima tog grada bilo toliko važno. Usput doznajemo kako su postojale i posebne mjere protiv prekupaca, kojima je onovremena inspekcija rezanjem ribljeg repa označavala robu koja nije svježa.
Izlazimo iz muzeja i skrećemo prema sjeveru gdje i danas stoji Popov toranj. Bio je utvrda Gradeca koju su sagradili redovnici. Danas je u njemu depo Muzeja grada Zagreba, a na samom je vrhu i poznata Zvjezdarnica Zagreb. U Popovu tornju bila je i škola, a nas je posebno zaintrigirao jedan neobičan prozor. Doznajemo da su tu prije bila malena vrata kroz koja su mogli samo pješaci. Čini se da je Gradec imao više od šest vrata, samo nigdje ne piše koliko su ona bila široka.
Obrana od (ne)stvarnih opasnosti
Idemo dalje! Dok se spuštamo Buntakovim stubama, doznajemo kako su građani, osim što su bili poduzetni i pošteni, bili i prilično disciplinirani. Vrijeme je to kuge i stalne opasnosti pa su se gradska vrata zatvarala već u deset sati. Oni koji su ostali vani, u grad nisu mogli sve do jutra. Kad je pak harala neka epidemija poput kuge, vrata se uopće nisu otvarala.
Jedina danas očuvana su ona Kamenita koja imaju svoju poznatu priču o svetištu, prvom mjestu gdje je djelovao Muzej grada Zagreba, ali i oni manje poznatu o mjestu gdje se dobro trgovalo. Nad Kamenitim vratima danas je sjedište Družbe “Braća Hrvatskoga Zmaja”, a na samom je vrhu simbol koji predstavlja “vještičji malj”. Praznovjernima je služio kao utjeha od zlih sila jer se vjerovalo da spriječava slijetanje vještica.
Odmah do Kamenitih vrata jest i kula starog Gradeca, danas skrivena među kućama. To je ona vještičja, gdje je bio zatvor u kojem su mučili nesretne žene. Kako prolazimo kroz Kamenita vrata, shvaćamo kako je zapravo dobro da ih nisu srušili. Naime, u jednom trenutnu u povijesti postojala je inicijativa da se tako napravi kako bi se oslobodio prostor za dostavu. Tako je ovaj poznati prolaz mogla zadesiti slična sudbina kao Bakačevu kulu na susjednom Kaptolu.
Od sv. Marka do Lotrščaka
Na Trgu svetog Marka stajala je ista crkva kakva je i danas, a uokolo nje je bilo sve što gradu treba. Tržica, bolnica i zatvor, ali i pranger – mjesto gdje je osramoćena osoba bila kažnjena. Njezin put srama vodi nas današnjom Ćirilometodskom kojom stižemo do kule Lotrščak.
Slikovita je to građevina na čiji vrh se danas moguće popeti i s koje puca pogled sve do Turopolja na jugu. Ondje je, prema legendi, jedno topovsko tane s Griča potjeralo osmanlijsku vojsku koja je nakanila napasti Gradec.
U ovoj turi se nismo penjali na Lotrščak jer to ne bi bilo praktično, ali se zato zvoni u prolazu, i to malenim zvoncem. Njime Ivana ilustrira upozorenja koja su građanima dana prije zatvaranja gradskih vrata, od kojih danas ostaje samo simbilički obilježen trag.
Zidine Gradeca dodatno su ojačane kada je minula opasnost od Osmanlija. Taj je materijal poslužio kao osnova kojom su građene brojne druge građevine. Bilo je to poput praktičnog kamenoloma u centru grada, pa je tako kamen dijelom dopremljen iz ruševina Andautonije danas ugrađen u temelje brojnih zgrada koje su došle kasnije. Ipak, na jednom dijelu zidine su ostale očuvane.
Gričko groblje
Nakon Lotrščaka, stižemo i do današnjeg Parka Grič. Tamo je prije bilo veliko groblje, a malo dalje i kraljevska palača, mjesto gdje bi kralj, kad bi došao u posjet, mogao dolično prenoćiti. O tomu svjedoče i brojni luksuzni nalazi s tog područja. Stakleni kaleži i ukrašeno posuđe govorili su o moći koju je kasnije prekrila samo uspomena. Tako je bilo sve do početka 21. stoljeća, kada je mjesto istraženo. Tada su iz grobova izašli i dokazi života kakve su nekoć živjeli stanovnici Gradeca.
Bilo ih je odasvda. Činjenica da je Zagreb multietnički i multikulturan grad nije novost, nego povijesna konstanta koja govori o ljudima iz Njemačke, Italije, Slovenije i Mađarske koji su u Gradecu pronašli sreću, ali i nesreću.
Pronađen je tako grob nekog mletačkog trgovca koji je pokopan s izrazito puno novca, ali i posljednje počivalište viteza s Griča za kojeg se pretpostavlja da je bio plaćenik kojem je Gradec trebao biti tek usputna postaja.
Ovdje i završava tura posebno osmišljena na manifestaciju Zagrebački muzejski vikend, koja je, na izneneđanje oragnizatora, bila popunjena već nekoliko sati nakon objave. U sklopu MUV-a vidjelo ju je svega stotinjak ljudi, no čini se kako će ona postati redoviti dio ponude Muzeja grada Zagreba iz kojeg naša vodičica izlazi pričom koja je ista, a svaki put drugačija.
