U samom srcu Dubrovnika, među kamenim pročeljima i sveprisutnom patinom povijesti, jedan je stup oduvijek stajao kao tihi stražar grada – Orlandov. Više od šest stoljeća pružao je simboličnu i stvarnu potporu dubrovačkoj neovisnosti, pravdi i zajedništvu, a u novije vrijeme i sve snažnijem narativu o potrebi očuvanja baštine. Danas, nakon godina restauratorske neizvjesnosti i izazova, započelo je novo poglavlje njegove slojevite priče.
Tko je popustio: trn ili Orlando?
Kako je ovih dana objavilo Ministarstvo kulture i medija, središnji metalni trn, uspješno je otpušten. Podsjetimo, ugrađen je 2006./2007. godine radi stabilizacije narušenog stupa. Riječ je o iznimno zahtjevnom inženjerskom zahvatu, koji je označio ključnu prekretnicu u dugogodišnjim naporima spašavanja Orlandova stupa. Trn, prednapregnut i fiksiran epoksidnim smolama, dosad je bio i tehnička i simbolička barijera za nastavak cjelovite obnove. Sada je, prvi put nakon gotovo dva desetljeća, Orlandov stup bez tog uporišta. Iako ranjiv, otvoren je put za njegov daljnji oporavak.
Svi dosadašnji zahvati obavljani su pod budnim okom senzora koji prate tzv. reducirani monitoring ponašanja postojećih pukotina. Prva interpretacija podataka nakon uklanjanja matice očekuje se u svibnju ove godine. Upravo ti rezultati dat će zeleno svjetlo za početak nove faze obnove. U njoj se predviđa uklanjanje zakrpa izrađenih od neprikladnih materijala te sanacija oštećenja koja nisu izravno povezana s pukotinama. Uključuje i osmišljavanje nove, stabilnije metode za pridržavanje Orlandova mača – bez metalnih elemenata sklonih koroziji koji su mu dosad nanosili više štete nego koristi.
Preporuke za buduće “liječenje”
Paralelno s time, stručnjaci će pristupiti rezanju oslobođenog dijela trna te pripremi kamenih tašela za zatvaranje utora u kojima su bile smještene matica i sidrena ploča. Monitoring ponašanja stupa bit će nastavljen u nepromijenjenom obliku kroz najmanje jedan puni ciklus izmjene godišnjih temperatura, uz konzultacije s Laboratorijem za ispitivanje konstrukcija s Građevinskog fakulteta u Zagrebu. Taj će period pružiti ključne uvide u to kako se kamen ponaša nakon otpusta mehaničke sile koja mu je dugo držala statičku ravnotežu.
Ovisno o analizi podataka i eventualnim dodatnim intervencijama koje će se osmisliti u suradnji sa statičarima, radovi bi mogli kulminirati tijekom 2026. godine. Lokalno učvršćivanje i zapunjavanje pukotina izvodit će se u proljeće ili jesen. Razdoblja su to kada je temperaturna dinamika kamena najstabilnija. Nakon što svi radovi budu završeni, monitoring se neće obustaviti. Naprotiv, nastavit će se i dalje, u prilagođenom obliku, kako bi ovaj spomenik ostao pod stalnim stručnim nadzorom i izvan dohvata budućih prijetnji.
Program obnove odvija se od 2018. godine na inicijativu Ministarstva kulture i medija, pod vodstvom Hrvatskog restauratorskog zavoda, u suradnji s Gradom Dubrovnikom, Konzervatorskim odjelom i Zavodom za obnovu Dubrovnika, uz podršku međunarodnih partnera iz ICCROM-a (Centre for the Study of the Preservation and Restoration of Cultural Property). Već sada se ubraja u najsloženije i najpreciznije konzervatorske pothvate u suvremenoj hrvatskoj praksi.
Orlando će, kako se čini, još neko vrijeme ostati iza skela i zaštitnih omota, ali njegov povratak u punoj snazi, planiran za 2026., neće biti samo tehnički uspjeh – već i povijesna potvrda da zajednica koja se bori za svoju baštinu zna kako čuvati ono što vrijedi.
