Legenda o Ružici Garićgradskoj i dva tvrda grada Moslavačke gore

Nekoć davno, na zelenoj Moslavačkoj gori, stajala su dva tvrda grada: Garićgrad i Jelengrad. Između njih nije ležala samo šuma i brdo, nego i duboko neprijateljstvo koje je, prema predaji, obilježilo sudbine njihovih gospodara.

Gospodar Garića bio je udovac i imao je kćer Ružicu, blagu i lijepu djevojku. Garićgrad, smješten na uzvišenju Moslavačke gore, bio je snažno utvrđen srednjovjekovni grad koji je nadzirao važne putove kroz šumoviti kraj i služio kao uporište lokalne vlasti.

Gospodar Jelengrada, Svevlad, u legendama se pamti kao težak i zao čovjek, a sam Jelengrad nalazio se na istaknutom položaju, opasan zidinama i kulama, s kojih se nadzirala okolica i prilazi iz nizine.

Tako priču bilježi Stela Kos iz Povijesne udruge Moslavine u publikaciji Moslavačke srednjovjekovne utvrde kroz povijest i legende, u kojoj su sabrane predaje vezane uz moslavačke gradove i njihovu okolicu.

Rat je, kaže legenda, izbio jedne noći pod mladim mjesecom. Svevlad Jelengradski tada je kroz podzemne tunele provalio u Garić, opljačkao grad i odveo garićkog gospodara u roblje. Ružica je uspjela pobjeći i stići u podnožje gore, gdje ju je prihvatio ugljenar, kmet njezina oca, čovjek koji je dobro pamtio dobrotu svoga gospodara. Sa ženom je primi kao vlastitu kćer i tako je djevojka neko vrijeme živjela skrivena, pomažući u teškom poslu i noseći šumske plodove gospodarima Jelengrada.

U tim odlascima na Jelengrad, grad čije se zidine i danas naziru iznad šumskih putova Moslavine, Ružica se svidjela gospodarici grada, ženi mekšeg srca od svojega muža. Zadržala ju je kao sluškinju, a Ružicina vjernost i skromnost donijele su joj rijetku milost – smjela je posjećivati oca u tamnici. Nosila mu je hranu i okrepu kad god je mogla, ne prestajući sanjati dan kada će ga osloboditi ropstva.

Presudan trenutak dogodio se jednoga dana u dvorištu Jelengrada. Nemarna dadilja ostavila je gospodareva sina bez nadzora, a dječak je u igri pao u bunar. Nastala je strava i metež, no Ružica je bez oklijevanja skupila hrabrost, spustila se u tamu bunara i spasila dijete.

Kada se Svevlad vratio iz rata i čuo što se dogodilo, pozvao je Ružicu pred sebe.
„Vječiti sam ti dužnik što si mi spasila jedinog sina. Reci što želiš i bit će tvoje“, rekao joj je.

Ružica je zatražila samo jedno: slobodu za svoga oca i zaborav na njihova imena. Iako mu to nije bilo drago, Svevlad je morao održati riječ. Otac i kći napustili su Jelengrad i vratili se pod obronke Moslavačke gore, nedaleko od razvalina Garićgrada, gdje su ostatak života proživjeli zajedno, u miru.

Tako završava legenda koju bilježi publikacija Moslavačke srednjovjekovne utvrde kroz povijest i legende, koju uz Stelu Kos potpisuje i dr. sc. Silvije Pisk. Iako je namijenjena učenicima šestih razreda, priča o Ružici Garićgradskoj jedan je elemenata koje te tvrde gradove moslavine sidre u pripovjedanju koje tek dolazi.