Legenda o Čehu, Lehu i Mehu koju je zapisao Ljudevit Gaj

Među mnogim slavenskim predajama koje su preživjele usmenu predaju i dočekale svoje mjesto u pisanoj riječi nalazi se i jedna koju je u prvoj polovici 19. stoljeća zabilježio Ljudevit Gaj – ključna figura hrvatskog narodnog preporoda. Tako je zapisana legenda o Čehu, Lehu i Mehu. Tri su to brata koji su, prema krapinskoj predaji, iz svojih gradova na zagorskim brijegovima krenuli osnivati slavenske narode.

Ovu priču Gaj nije preuzeo iz znanstvenih izvora, već ju je prikupio iz usmene predaje krapinskog kraja. Zapisao ju je između 1851. i 1852. godine, s namjerom očuvanja djelića narodnog sjećanja koji se, ma koliko legendaran bio, duboko usjekao u identitet kraja iz kojeg je Gaj i sam potekao.

Tri grada iznad Krapine

Prema Gajevom zapisu, na tri brijega iznad današnje Krapine nekoć su stajala tri grada: Krapina, Psar i Šabac. U njima su vladali kraljevske krvi trojica braće – Čeh, Leh i Meh. Njihova je sestra Vilina imala posebnu ulogu u ovoj priči. Bila je upletena između lojalnosti prema obitelji i ljubavi prema rimskom zapovjedniku. Braća su pak planirala ustanak protiv Rimljana.

Tajne dogovore obavljali su prelazeći preko mosta od kože razapetog između gradova. No planove im je izdala upravo Vilina, otkrivši zavjeru svome ljubavniku. Ubrzo nakon što je rimski zapovjednik poginuo, Vilina bježi i nastanjuje se u skrovitim pećinama iznad Strahinje. Mjesto je to koje narod i danas naziva Vuline ili Ljubine jame.

Mit o porijeklu Slavena

Kako legenda dalje kaže, Rimljani su nakon smrti svog časnika krenuli u osvajački pohod kako bi pokorili pobunjeno Zagorje. Svjesni da ne mogu izdržati nadolazeću silu, trojica braće sazivaju sve poglavare i odlučuju napustiti domovinu. Prelaze Dunav i ondje se razilaze na tri strane.

Čeh odlazi u zemlju koja će po njemu dobiti ime Češka, Leh u Poljsku, a Meh, prema predaji, postaje praotac istočnih Slavena – Rusa. Time legenda nudi mitsko objašnjenje o porijeklu slavenskih naroda, ali i simboličnu sliku o jednom zajedničkom ishodištu iz srca Hrvatskog zagorja.

Slične predaje među Slavenima

Motiv trojice braće inače je prisutan u više slavenskih tradicija. U češkoj verziji, trojica braće promatraju zemlju s planine – Čeh odabire Češku, Leh odlazi na sjeveroistok i osniva Poljsku, a treći brat (Meh ili Rus) ide dalje prema istoku. Ondje se povezuje s počecima ruskog naroda.

Poljska predaja posebno naglašava simbol bijelog orla koji Leh vidi u letu i koji ga vodi do novog doma, pa taj simbol i danas dominira poljskim grbom. U tom smislu, Gajev zapis ne odudara toliko po strukturi, koliko po emocionalnoj dubini i vezanosti uz konkretan kraj. On čuva glas jednog naroda koji svoje početke smješta ne na apstraktna prostranstva, već među šume, pećine i gradine koje i danas postoje.

Snaga predaje i vrijednost zapisa

Iako se legenda ne može uzeti kao povijesna činjenica, ona i dalje nosi važnu poruku – o načinu na koji zajednica zamišlja vlastiti početak, oblikuje mitove i prenosi vrijednosti. Ljudevit Gaj, zapisavši ovu priču, nije samo dokumentirao jedno narodno vjerovanje – on ga je spasio od zaborava.

U vremenu kada se identitet oblikovao kroz jezik, pismo i zajedničku povijest, ovakve su priče služile kao temeljna građa narodne samosvijesti. Iako ih današnji historiografi promatraju s oprezom, one imaju neporecivu vrijednost – kao ogledalo duha vremena i kolektivne imaginacije.

Krapina, u tom svjetlu, postaje više od geografskog mjesta – ona postaje simbol. Mjesto iz kojeg su, u priči, potekli narodi; mjesto u kojem je narodna mašta utkala svoje snove; i mjesto koje je, zahvaljujući Gaju, sačuvalo jednu od svojih najljepših i najneobičnijih priča.