Prvi put ga ugledate nenadano. Uska ulica Stara vrata spušta se prema Starom gradu, a između dviju fasada otvara se tamniji prolaz. Kameni blokovi koji vise iznad glava nisu monumentalni kao na razglednicama. Rimski luk nije ni ogroman ni blještav. On je tih. Što mu priđete bliže, to jasnije osjetite njegovu starost, isprane rubove i pore iz kojih izbija vrijeme.
Taj ulaz u nekadašnji principij Tarsatike danas je mjesto na kojem se sudaraju dvije stvarnosti. Jedna je službena, tehnička, precizna, puna termina koje razumiju samo stručnjaci. Druga je ona koju nose prolaznici: razočaranje, nevjerica i pitanje koje odzvanja cijelim Starim gradom. Što se zapravo dogodilo Rimskom luku?
Otprilike onog trenutka kad je skinuta drvena zaštitna skela, grad se podijelio kao rijetko kada. Činjenica da spomenik potječe iz vremena prije srednjovjekovne Rijeke samo je pojačala osjećaj da ovo nije obična obnova, nego zahvat u samo središte identiteta.
Rimski luk nije bio slavoluk, iako ga je narod tako nazivao. Bio je prag između vojnog i civilnog svijeta, ulaz u prostor rimske administracije. Principij je služio kao stožer i baza obrambenog sustava koji se protezao preko današnje Hrvatske i Slovenije.
Iako je kroz stoljeća izgubio većinu kamene oplate, dio ugrađene u kuće uz Stara vrata, luk je ostao simbol. Njegova vrijednost ne leži u savršenom obliku, nego u činjenici da je jedini opipljivi trag antičke Rijeke u gradu koji je stalno mijenjao lice. Generacije su ga gledale kao tihi dokaz da Rijeka ima korijene dublje od srednjovjekovnih zidina. Zato je reakcija na njegovu obnovu bila toliko snažna.
Šest godina tišine i iznenadan rasplet
Kad je 2019. poduprt drvenom konstrukcijom, činilo se da će restauracija biti kratka i jasna. No vrijeme se rastegnulo: pandemija, potresi u Zagrebu i Petrinji, manjak ljudi i prioriteti koji su se mijenjali iz tjedna u tjedan. Na terenu se nije vidjelo ništa osim skela. Radovi su bili skriveni, a javnosti nitko nije objasnio što se točno radi. Tek kad je sve skinuto, otkriven je novi sloj iznad luka. Svijetao, ujednačen i glatko nanesen. Prema stručnjacima, vapnena žbuka s dodatkom umjetnog kamena, kompatibilna s izvornom građom. Prema građanima, površina koja previše nalikuje betonu.
Na terenu slika izgleda drukčije nego u dokumentima
Tko danas stane pod luk, odmah primijeti kontrast. Stari kameni blokovi puni neravnina stoje ispod površine koja djeluje kao da je iz drugog vremena, možda čak iz drugog koncepta. Dijelovi luka koji su bili otvoreni prema nebu sada su zatvoreni pod ravnom svijetlosivom kapom. Stručnjaci objašnjavaju da je riječ o vapnu i da je rješenje nužno za zaštitu i stabilnost. No mnogim prolaznicima izgled govori nešto drugo.
U tom neskladu između stručnog objašnjenja i vizualnog dojma rodio se sukob. Konzervatori tvrde da je kapa potrebna i opravdana, dok građani smatraju da je skriven karakter spomenika, kao da je dobio dodatak koji mu ne pripada.
Ministarstvo: sve je izvedeno po pravilima
Ministarstvo kulture i medija uključilo se u raspravu nakon što je nezadovoljstvo već zahvatilo društvene mreže i lokalne medije. Prema njihovom tumačenju, stara betonska kapa bila je ozbiljno loše rješenje jer je zadržavala vodu i dodatno oštećivala kamen. Nova kapa, opisiju, napravljena je od vapna, materijala koji je stoljećima korišten na povijesnim građevinama.
Naglašavaju da je sve reverzibilno, da je identitet spomenika poštovan i da je statički sigurniji nego što je bio u zadnjih sto godina. Uvjereni su da se kritike temelje na krivim ili preuranjenim informacijama, a ne na stvarnom problemu.No ta uvjeravanja nisu uvjerila sve.
Politička reakcija koja je zapalila raspravu stigla je od Liste za Rijeku koja je prva javno reagirala, bez ublažavanja. Po njima, luk danas izgleda lošije nego prije i djeluje kao da je premazan cementom. Ustraju da nije bitno što piše u kemijskom sastavu žbuke, nego činjenica da cijela gornja površina izgleda moderno, glatko i strano u odnosu na staru strukturu.
Traže potpunu objavu dokumentacije, reviziju radova i odgovornost onih koji su ih odobrili. Po njihovu tumačenju, Rimski luk nije samo jedan spomenik koji je krivo obnovljen. On je simbol dugogodišnjeg zanemarivanja riječkog identiteta i povijesnog sloja koji se ne može vratiti ako se izgubi.
Zamjenik gradonačelnice: prvi institucionalni znak da se problem priznaje
Kad je zamjenik gradonačelnice i profesor povijesti Vedran Vivoda progovorio, priča je dobila novu težinu. Rekao je da ne može šutjeti, ni kao povjesničar ni kao javni dužnosnik. Po njemu, rezultat radova nema jasan povijesni smisao, kao da se luk utopio u masu koja mu ne pripada.
Istaknuo je da Rijeka mora biti pažljivija prema svojim najstarijim slojevima i da treba jasno objasniti sve što se dogodilo. Njegova rečenica da “Rijeka zaslužuje bolje” brzo je odjeknula društvenim mrežama kao prva ozbiljna kritika iz gradske uprave.
Između službenih izjava i političkih poruka postoji treći ton: glas građana i lokalnih portala. Njihovi komentari otkrivaju da je Rimski luk samo kap koja je prelila čašu.Pričaju o porušenim ulicama, nestalim kućama, pogrešnim urbanističkim rješenjima, “ratnoj zoni” podno mirovinskog zavoda i osjećaju da je Stari grad izgubio lice. U tim rečenicama nije riječ samo o luku. Riječ je o godinama frustracije.
Za mnoge od njih, nova kapa Rimskog luka nije tehnički zahvat nego metafora. Još jedan sloj koji skriva ono što je ostalo od prošlosti.
Pogled preko granice: Trst kao ogledalo
U raspravi se često spominje Trst i njihov rimski luk. Tamošnja obnova naglašava autentičnost, ne skriva oštećenja i ne pokušava “uljepšati” ono što je povijest ostavila. Kritičari uspoređuju te dvije prakse i tvrde da riječka rješenja ne prate takav minimalizam.
Čak se i sarkastično spominje da bi “tršćanski Arco dobio betonski preljev da je u rukama našeg sustava”. Takve izjave jesu prenapuhane, ali otkrivaju dubinu nezadovoljstva. Dva svijeta, dva jezika. Kad se odmakne od emocija, jasno se vidi da se ovdje ne sukobljava samo struka s javnošću. Sukobljavaju se dva pogleda na baštinu.
Struka gleda konstrukciju i sigurnost. Građani gledaju dojam i identitet. U sredini zjapi praznina nastala jer nitko nije odgovorio na jednostavno pitanje: što ljudi zapravo žele od očuvanja baštine? Možda bi sve bilo drukčije da je komunikacija bila jasna
Sve u ovoj priči vodi prema istoj točki. Javnost nije imala priliku znati što se radi i zašto. Da se proces objasnio ranije, reakcija možda ne bi bila ovako burna. Ovako, sve je došlo odjednom, a iznenađenje u gradu koji svoju povijest nosi emotivno brzo preraste u ljutnju.
Što slijedi?
U mjesecima koji dolaze očekuje se zahtjev za potpunom transparentnošću, možda i stručna revizija. Ako dokumentacija potvrdi ispravnost radova, dio napetosti splasnut će. Ako otvori nova pitanja, sukob bi se mogao produbiti. Konzervatori najavljuju i predstavljanje radova, što bi javnosti moglo dati jasniji uvid u proces. No sudbinu ove priče više neće odrediti tehnički dokumenti, nego povjerenje.
Rimski luk stoji na istom mjestu cijeli milenij. Bio je ulaz, granica, simbol i tihi svjedok. Danas je nešto što možda nikada nije bio: predmet rasprave koja udara u same temelje shvaćanja baštine. Ironično, spomenik koji je stoljećima spajao prostore odjednom je postao linija razdvajanja. Ali možda je upravo to njegova nova uloga. Da nas podsjeti koliko su krhki i grad i povjerenje.
