Planina je danas mjesto u u sastavu grada Zagreba, u gradskoj četvrti Sesvete. Udaljeno oko 15 kilometara sjeverno os Sesveta. Mjesto Planinu posjetili smo dva puta. Prilikom drugog posjeta 2018. godine, obišli smo i lokalitet Gradec u pratnji mještanina iz Donje Planine gospodina Branka Kelčeca.
Gospodin Kelčec nam je ispričao zanimljivosti iz povijesti koje je čuo od svoga oca Stjepana. Stariji mještani koji se sjećaju priča svojih predaka su veliki izvor informacija kod istraživanja na terenu i ispričat će vam priče vezane za lokalnu povijest, koje u većini slučajeva nećete pročitati u dostupnoj literaturi.
Svi mještani s kojima smo razgovarali znali su nešto o povijesti Planine pa je šteta te priče ne zabilježe, jer mogu biti doprinijeti daljnjim istraživanjima. Mještani su čuli ovdje nešto nalazilo. Također su im poznati i toponimi Gradec i Gradišće.
Znaju gdje se oni nalaze, s tim što drugi toponim koji je u literaturi poznat pod nazivom Gradišće, ne nazivaju tim imenom već Muliščak. Gospodina Kelčeca nam pokazuje gdje se Muliščak nalazi. Pokazuje na susjedno brdo i kaže: “tamo je stajala druga kula”. Sjeća se gospodin Branko kako su navečer znali sjediti uz vatru i slušali priče koje su im pričali njihovi preci…
Prvi spomen Planine
Planina se u pisanim povijesnim izvorima prvi put spominje već 1209. god. kao „mjesto koje se naziva Planina“ – locus qui dicitur Planina, dok se 1279. spominje kao Planina terra – „posjed Planina“.
Posjed Planina nije bio velik. Na jugu je graničio s posjedom Kašinom i Sopnicom, na sjeveru sa selima Sveti Matej i Sekirje. Doseg mu na zapadnoj strani nije poznat, ali je vjerojatno da je na Medvednci (možda istočno od Lipe i Roga) graničio sa šumama zagrebačkog kaptola.
S istočne strane ceste koja preko Kašine i Laza vodi u Hrvatsko Zagorje uzdiže se brežuljak (vis. 392 m) zvan Križeščak. Ako su se pripadnici srednjovjekovnih redova označeni križem u narodu zvali križnici (prijevod od cruciferi), što je moguće moglo bi se pretpostaviti da je taj brežuljak pripadao njihovom posjedu Planini; to više što leži upravo nasuprot brdu Gradecu (Gradišću).
Planina u pisanim izvorima
O posjedu Planina pisao je Kukuljević u svom djelu “Priorat vranski”, a kapelu sv.Jurja spominje i Barle u svojoj knjižici “Zagrebački arhiđakonat do god 1642.” O “zemlji križara iz Planine” govori se i u “Topografiji zemljišnih posjeda zagrebačkog kaptola prema isprava XIII. i XIV. stoljeća” kao granićnoj uz kaptolsku zemlju Kašinu.
Najstarija poznata vijest potječe iz 1242. koja glasi: “cruciferi de sancto Martino et de sancto Georgio”. Kukuljević piše: »Samostan sv. Jurja ležaše kod Planine blizu Kašine. Od tuda nosio je kasnije ime (monasteriwn s. Georgii de Planina). Još danas stoji u kašinskoj župi kod Planine kapela sv. Jurja. Kako su došli hospitalci do posjeda Kašine, nisam mogao pronaći. Godine 1278. bijahu Planinu prodali Timoteju biskupu zagr. za 20 maraka dinara zagrebačkih, braća Aleksander Petrov i Matej Blažev od plemena Oča.
Imao je dakle biskup zagr. darovati Planinu hospitalcem.« Ovdje treba primijetiti da »cruciferi« svakako nisu dobili Planinu istom 1278, kako misli Kukuljević, jer je u proturječju s podatkom da su u Planini bili već 1242. godine. A da je to neosporno, potvrđuje isprava iz 1252. i 1259. kad su kao susjedi posjeda Sepnice (danas Sopnica, selo i istoimeni brijeg jugoistočno od Planine) upisane »zemlje križnika svetog Groba« (metae cruciferorum sancti Sepulcri). Godine 1277. biskup i kaptol zagrebački bili su uvedeni u posjed zemlje Blaguše koja je graničila sa zemljom »cruciferorum s. sepulchri de sancto Georgio«. Godinu dana kasnije (1278) zemlja Sekirje (danas Sekirovo selo) koja je bila prodana zagrebačkom biskupu , bila je susjed sa sjeverne strane »zemlji križnika”. Godine 1279. razabire se da je »terra cruciferorum de Planina« ležala između sela Sveti Matej (istoimena crkva) na sjeveru i Kašine na jugu, što potpuno odgovara položaju crkve sv.Juraj i sela Planine. Godine 1328. »mete cruciferorum de Planina« sjeverni je međaš kaptolskog posjeda Kašine.
Na drugom mjestu svog djela Kukuljević kaže da je Planina spadala pod Glogovnicu koju da su poslije tatarske provale preuzeli kanonici sv. Groba Jeruzalemskog, reda sv. Augustina. Iako se čini da je to u suprotnosti s Kukuljevićevom prethodnom tvrdnjom (da su Planinu imali hospitalci, tj. ivanovci), ipak je točno. Do nejasnoća je došlo zbog nepoznavanja naziva viteških redova. U nijednoj se, naime, citiranoj ispravi u vezi s Planinom ne spominju ivanovci (hospitalci), već izrijekom »cruciferi sancti Sepulchri« ili samo »cruciferi«.
Lelja Dobronić u tekstu piše da treba potražiti gdje su križnici u 13. i 14. stoljeću na posjedu Planina stanovali. KukuIjević spominje samostan (monasterium s. Georgii de Planina), a isprava iz 1425. govori о »purgarima« što bi upućivalo na postojanje »burga«, — utvrđenog grada. Činjenica je da se crkva sv. Jurja održala na prvotnoj mjestu, о čemu svjedoči profiliran blago šiljat kameni dovratnik ulaznih vrata (glavnina crkve kasnije je pregrađivana). Druga je činjenica da se na gorskom hrptu koji se nadovezuje na brežuljak s crkvom sv. Jurja vrhovi u narodu zovu Gradec i Gradišće.
Trag na topografskoj karti
Na topografskoj karti šuma i vrh su označeni kao Gradec. Na samom lokalitetu Gradec nema vidljivih ostataka. Ipak nazivi Gradec i Gradišće upućuju na postojanje grada, što potvrđuju i lokalni stanovnici koji pričaju da je na tom vrhu stajao »grad«. Prema tome, gotovo je sigurno da su tu »križnici« imali svoj grad, opasan zidovima. Možda su zidovi okruživali oba vrha, a možda su se protezali i do kapele sv. Jurja. Njihovi su »purgari« mogli živjeti u današnjim selima Planini Donjoj i Gornjoj.
U blizini crkve nalaze još dva zanimljiva lokaliteta na koja nas je uputio gospodin Kelčec, a to su ulica i dio mjesta koje se naziva “Za grad” i “Ribnjak”, kojeg spominje i Lelja Dobronić:
“Ime livade bez sumnje je uspomena na nekadašnji pravi ribnjak. I on potvrđuje da je u blizini stolovao feudalni gospodar, a to je u Planini bio samostan — burg križnika na brežuljku danas zvanom Gradec.”
