“Dižimo gospodo pehare, pijmo na eks! To vam je uvjet za upis u prvi semestar!” – orilo se nekoć davno dvoranom dvorca Krkanec u današnjoj općini Vidovec. Zdravicu je držao grof Baltazar Patačić i nastavio: “A sada poslušajte prvu lekciju koju ćemo nazvati “In vino veritas”. Tko želi postati član Pinte, morat će puno kupica posrkati!”
Bilo je to 1696. godine i te večeri je osnovano “Društvo vinskih doktora”, poznato i kao “Vinski univerzitet.” Poznato je doduše i pod imenom Pinta, pa i pod imenom “Pajdašija od Pinte” – jedno ime za tako posebnu družinu ljubitelja vina jednostavno je bilo premalo.
Baš tako, uz drvene stolove, probranu hranu i još probranije vino, u 17. stoljeću izgledao je život u dvorcu Krkanec, koji je idejom svog vlasnika grofa Patačića postao sjedište “vinskog univerziteta”.
Patačić od pinte
U stvarnosti, bila je riječ o kružoku dokonih plemića koji su, zbog druženja i vina, kod grofa Patačića rado zalazili. Sam dvorac za ovakva druženja bio je jako prikladan, malo po strani od ceste koju je štitio castellum Vidovec.
Patačić je bio poznat ne samo po osnivanju Vinskog sveučilišta nego i po političkom, književnom i vojnom djelovanju. Rođen je u Beču 14. listopada 1663. godine. Osim ondje, školovao se u Grazu i Zagrebu prije nego što je otišao u rat protiv Turaka gdje se istakao svojim junaštvom.
Doba je to Zrinsko-Frankopanske urote, a Patačić u to vrijeme postaje prvim savjetnikom iz Hrvatske u Ugarskoj. Nalazio se na suprotnoj strani od pobunjenika okupljenih oko Zrinskih i Frankopana. Tako je nakon njihova smaknuća bio nagrađen imanjima Vrbovec i Rakovec.
Bio je čovjek osebujnog temperamenta, pa je tako i došao na ideju da osnuje “Pajdašiju od Pinte”, odnosno Pintu, po kojem se imenu inače pamti. Inače, pinta je bio vrč od pola litre, što je u to doba bila sasvim normalna vinska doza u Društvu vinskih doktora.
Utjecajni vinski doktori
Unutar društva, vodila se i posebna knjiga vinskih doktora. U nju su članovi upisivani pod liječničkim imenima. Barun Patačić tako je zaveden pod imenom “Illamer”, odnosno imenom vrhovnog liječnika u Hrvatskoj. Službeni jezik bio je latinski i svaki učenik dobivao je pohvalnicu na kojoj je pisalo:
“Sad već Sorbono, šuti – reći ću bez uvrede. Oni koje ti uvrštavaš među doktore i kojima otvaraš put do časti, u ovoj će kući jedva postati učenici. Ovo je prava škola doktora, ova učena Minerva napitaka pruža učenicima znanost i liječnicima liječničko umijeće, pravnicima otvara zakone, a svećeniku Brevijar. Vojnicima pruža štita, a narodu posvemašnju sigurnost. Ona štuje ljudska prava, a ne želi kršiti ni božja. U Pinti je naime kvintesencija znanosti koja govoru daje uvjerljivost, a pjesništvu ljupkost. Stoga poslije malo drugih, ona s pravom postaje peti fakultet.
Članovi Pajdašije bili su najugledniji ljudi Kraljevine. Tako je među njima bio i Pavao Riter Vitezović. Nakon jedne terevenke pisao je Patačiću: “Jako sam sretan što si me učinio Doktorom; Ali mislim da mi je jučerašnje falernsko vino dosta naškodilo. Kako suviše pijem, sada sam čitavim tijelom klonuo. Ako nastavim tako pijančevati, neću dugo živjeti; Osjećam se jako loše. Prestajem pisati. Zdravo.”
Društvo je okupljalo utjecajne ljude hrvatskog političkog i kulturnog života s konca 17. i početka 18. stoljeća. Među članovima su bili i podbanovi Ivan Rauch i Stjepan Jelačić, zagrebački biskupi Brajković i Branjug i mnogi drugi.
Misterija groba
Društvo se održalo do Patačićeve smrti 1719. godine, a posljednji je član bio podban Ivan Rauch, koji je na posljednji počinak 1719. godine ispratio osnivača Baltazara Patačića.
Kao i dio života, i njegov odlazak svojevrsna je misterija. Smatralo se, naime, da je sahranjen u tadašnjoj fratarskoj crkvi u Remetincu kraj Zagreba, u kapelici svetog Antuna koju je sam dao sagraditi.
Istina je, međutim, drugačija. Baltazar Patačić sahranjen je u Remetincu, ali onom kraj Novog Marofa, u gotičkoj crkvi koja je udaljena dvadesetak kilometara od Varaždina.
