Mali rječnik za uvod u mikeški svit Prije nego što zakoračimo u priču, nekoliko riječi tek toliko da se uhvati ritam govora: šifonjer je ormar, cug je propuh a špajza je smočnica
Idemo sada dalje, te su riječi samo mrvice iz bogatog leksičkog svijeta mikeškog govora o kojima govori pismo koje je “zalutalo”, a ostalo zapisano. Pod naslovom Naša kozerija – Slučajno zalutalo pismo, u broju 1, Virovitički list iz 1954. godine, objavljen je tekst koji na prvi pogled djeluje kao humoristična crtica, a u svojoj biti predstavlja mnogo više: jedan je od prvih novinskih zapisa pisanih na mikeškom govoru.
Autor, potpisan kao Iveš Pisarović, u tekstu se služi formom “zalutalog pisma”, što je narativni trik koji mu omogućuje da iz perspektive običnog čovjeka, s blagom ironijom i zdravom dozom samokritike, progovori o svakodnevici, kulturnim prilikama, nerazumijevanju institucija i sitnim apsurdima života u tadašnjoj Virovitici.Mikeški govor ovdje nije folklorni ukras, nego nositelj značenja: ritam rečenica, vokabular i sintaksa oblikuju karakter pripovjedača jednako snažno kao i sama radnja.
Početak jedne važne tradicije
Godina 1954. danas se s razlogom ističe kao prijelomna. Upravo tada započinje kontinuitet javne, tiskane uporabe mikeškog govora u lokalnim medijima.
Kolumne i kratki tekstovi na mikeškom u Virovitički list postaju prostor u kojem se lokalni govor afirmira kao vrijedan izraz urbanog identiteta, a ne kao “nepravilna” ili “niža” varijanta standarda. Ti su tekstovi čitani, prepričavani i prepoznati – jer su govorili jezikom ljudi koji su ih čitali. Upravo u tome leži njihova trajna vrijednost.
Mikeši – starosjedioci i čuvari govora
Starosjedilačka skupina stanovnika Virovitice, Mikeši, svoj je identitet oblikovala upravo kroz osebujan lokalni govor. Njegove posebnosti očituju se u fonološkim i morfološkim obilježjima, ali i u bogatom leksičkom fondu koji uključuje germanizme, turcizme, hungarizme i romanizme.
Tijekom 20. stoljeća mikeški su govor stvarali, njegovali i prenosili građani, obrtnici i poljoprivrednici. Zanimljivo je da su ga prihvaćali i doseljenici jer takav govor nije bio zatvoren krug, nego otvoreni znak pripadnosti gradu.
Od novinske kolumne do kulturnog dobra
Snažan institucionalni i individualni angažman u novije vrijeme doveo je do formalnog priznanja vrijednosti mikeškog govora. Dana 13. siječnja 2025. mikeški govor upisan je u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske kao nematerijalno kulturno dobro. Inicijativu za upis potaknuo je Gradski muzej Virovitica, jedan od ključnih nositelja i promicatelja mikeškog govora, koji sustavno povezuje arhivsku građu, suvremena istraživanja i živu lokalnu praksu.
Pismo koje i danas govori
“Slučajno zalutalo pismo” danas više nije slučajno. Ono je svjedočanstvo o jeziku koji je znao biti duhovit, kritičan i topao; o gradu koji je imao snage prepoznati vlastiti glas; i o kontinuitetu koji povezuje novinsku kolumnu iz 1954. s današnjim nastojanjima očuvanja nematerijalne baštine. Za portal Blaga & misterije, ova priča nije samo povijesna bilješka, nego podsjetnik da se kulturni identitet često skriva u “malim” tekstovima – u pismima, kozerijama i govorima koji nikada nisu namjeravali biti veliki, ali su to s vremenom postali.
Zvučni zapis mikeškog govora otkriva kao živi zvuk, s naglascima, ritmom i melodikom koje je nemoguće u potpunosti prenijeti pisanom riječju. Upravo taj govor potvrđuje mikeški kao nositelja identiteta i emocionalne memorije grada Virovitice i okolice.
Pismo zapisano 1954. godine danas više nije tek novinski kuriozitet, nego živi trag jezika koji je oblikovao grad i njegove ljude.
Mikeški govor, priznat je kao nematerijalna baština, u pisanju i zvuku potvrđuje svoju trajnost, ne kao relikt prošlosti, nego kao prisutnu memoriju. U trenutku čitanja i slušanja, između papira i glasa, ponovno se uspostavlja veza s Viroviticom kakva je bila i kakva, u jeziku, još uvijek jest.
