Na današnji dan, 20. svibnja 1520. godine, u sukobu s osmanskom vojskom na području Vražje gore kod Korenice, poginuo je Petar Berislavić. Hrvatski ban i vesprimski biskup bio je jedan od najistaknutijih hrvatskih političkih i vojnih vođa s početka 16. stoljeća.
Njegova smrt označila je kraj jednog izrazito borbenog razdoblja u hrvatskoj obrani pred nadiranjem Osmanskog Carstva. Zbog njegove uloge u tim ratovima Hrvatska je u europskoj diplomaciji sve češće nazivana “predziđem kršćanstva” (antemurale christianitatis).
Hrvatski biografski Leksikon navodi kako je Petar Berislavić rođen oko 1475. godine u Trogiru, u plemićkoj obitelji Berislavić, kasnije poznatoj kao Berislavići Trogirski. Već u mladosti se opredijelio za svećenički poziv. Obrazovanje je nastavio u Ugarskoj, gdje je zauzimao niz važnih crkvenih i državnih položaja. Bio je kaločki kanonik, prepošt u Pečuhu i Stolnom Biogradu, a 1512. godine imenovan je biskupom u Vesprimu. Usto je bio i kraljev tajnik te rizničar, što mu je osiguralo visoku poziciju u ugarsko-hrvatskom kraljevstvu.
Dolazak Osmanlija
Godine 1513. imenovan je hrvatsko-dalmatinsko-slavonskim banom te se odlučno posvetio obrani hrvatskih zemalja od osmanske prijetnje. U to vrijeme vojne prijetnje Osmanlija već su bile redovita pojava, a hrvatski prostori bili su među najizloženijima. Berislavić je uspio okupiti i organizirati vojsku, djelomično i uz pomoć papa Lava X., koji mu je poslao novčanu i logističku potporu.
U kolovozu iste godine, zajedno s hrvatskim velikašima Nikolom Zrinskim, Mihovilom Frankapanom Slunjskim, Ivanom Karlovićem i jajačkim banom Franjom Berislavićem, porazio je osmanske snage u bitki kod Dubice. Ta je pobjeda imala veliki odjek unutar zemlje, ali i u inozemstvu. Papa ga je nagradio mačem i kardinalskim šeširom, dok mu je kralj dodijelio dodatne časti, uključujući položaj vranskog priora i dubičkog župana.
Obrana Kraljevstva
Berislavić je značajna sredstva usmjeravao u obranu kraljevstva – kako iz vlastitih prihoda, tako i iz papinske pomoći te dubrovačke zaštitnine. Bio je aktivan i na diplomatskom planu. Putovao je u Rim, slao izaslanike u Francusku i Poljsku te redovito apelirao europskim vladarima za pomoć u obrani od Osmanlija. Također se zalagao za izvanredne poreze kako bi se osigurala opskrba pograničnih utvrda, posebice Jajca.
Unatoč brojnim uspjesima, 1515. godine doživio je težak poraz kod Novigrada. To je oslabilo položaj Jajca i omogućilo Osmanlijama zauzimanje utvrda Bočac i Jezero. Do danas ostaje nepoznato je li riječ o Novigradu na Uni ili u Dalmaciji, no Berislavić je nastavio borbu. Više je puta osobno predvodio vojne pohode u Bosnu, gdje je 1518. i 1519. uspio ponovno opskrbiti Jajce unatoč osmanskom otporu.
Junačka smrt
Smrt ga je zatekla 1520. godine u jednoj od manjih akcija. Iz Otočca je krenuo prema Bihaću kako bi pomogao u obrani Drežnika. Na planini Plješevici, u šumovitom predjelu poznatom kao Vražja gora, sa svojom je malom postrojbom od 300 ljudi napao i porazio turski odred od oko 800 vojnika.
No, pri potjeri za preostalim neprijateljima zaostao je zbog problema s konjem, zajedno s dvojicom mladih pomoćnika. Tada ih je iz zasjede napalo šezdesetak turskih vojnika. Naredio je pomoćnicima da se povuku, a sam je, pruživši otpor, poginuo u borbi. Njegovo tijelo preneseno je u Vesprim, gdje je i pokopan.
Zanimljivo, papa Lav X. imenovao ga je kardinalom svega nekoliko sati nakon njegove smrti, ne znajući da je poginuo. Time je simbolično potvrđena važnost koju je uživao u europskim crkvenim i političkim krugovima.
Berislavićeva uloga u obrani hrvatskih prostora, njegov trud oko stvaranja organiziranog obrambenog sustava te sposobnost povezivanja vojnih, crkvenih i političkih struktura, učinili su ga jednim od ključnih hrvatskih banova prijelaznog razdoblja između kasnog srednjeg i ranog novog vijeka. Njegova smrt na bojištu bila je doživljena kao veliki gubitak, ne samo u Hrvatskoj, već i u širem kršćanskom svijetu. Rat s Osmanlijama tek je počinjao.
