Na zapadnim obroncima Medvednice, iznad doline Save, gdje se Krapina susreće s velikom rijekom, uzdižu se tihe ruševine Susedgrada. Danas zaboravljena straža prošlih vremena, a nekoć moćna utvrda koja je stoljećima bdjela nad trgovačkim i ratnim putovima sjeverne Hrvatske.
Ovaj srednjovjekovni grad, premda u ruševinama, i dalje čuva sjene svojih zidina, tajne svojih tamnica i šapat događaja koji su mijenjali tijek povijesti. Spominje ga i Leksikon utvrda Hrvatske, uz sve druge utvrde podignute na području Hrvatske do 17. stoljeća.
Susedgrad se prvi put u povijesnim ispravama spominje 1299. godine, ali sve upućuje na to da su njegove zidine još starije. Građen na strateški važnoj uzvisini od 194 metra, u zagrljaju šume i kamena, bio je nadzorni punkt i tvrđava koja je branila i povezivala središnju Hrvatsku s prekosavskim krajevima.
Njegov položaj nije bio slučajan – tu je bio prijelaz preko Save, možda i luka, a maltarine koje su feudalci ubirali od trgovaca bile su trn u oku stanovnicima obližnjeg Gradeca i zapreka razvoju sajmišta.
Mračna slava Franje Tahyja i plamen bune
Možda najpoznatiji trenutak u povijesti Susedgrada veže se uz 1573. godinu, kad pod njegovim zidinama bukti Velika seljačka buna. Grad je tada u rukama ozloglašenog Franje Tahyja – simbola feudalne samovolje, čije ime još i danas odzvanja u legendama i školskim udžbenicima.
No, suprotno nekadašnjim pretpostavkama, grad nije stradao u požaru tijekom bune. Naprotiv, s vremenom je jednostavno izgubio svoju vojnu i gospodarsku funkciju. Do 17. stoljeća zauvijek je napušten. Tu počinje njegovo propadanje.
Danas Susedgrad stoji kao nijemi svjedok vremena. Od nekada moćnih kula i komora ostale su tek ruševine – obrisi zidova, dijelovi stambenih prostorija, ulaz u unutrašnji dio grada, ostatci gospodarskih zgrada. Gradska kapela, nekad duhovno središte tvrđave, još nije precizno locirana, no pronađena luneta s prikazom imago pietatis, govori o njezinoj važnosti i prisutnosti.
Imago pietatis na latinskom znači sućutna slika. Prema Općem leksikonu Leksikogradskog zavoda Miroslav Krleža, to je prikaz Krista s vidljivim ranama i s glavom (često s trnovom krunom) nagnutom na stranu.
Na tom tlu život traje stoljećima, još od prapovijesti. Arheološki nalazi, uključujući slučajno otkriven grob iz 9. stoljeća s karolinškim mačem, svjedoče o ratnicima u franačkoj službi, o nepoznatim gospodarima prije poznatih loza.
Grob potječe iz vremena kneza Ljudevita Posavskog, pa je Susedgrad i moguće mjesto izgubljenog tvrdog grada iz kojeg je taj knez vladao, a koji franačka vojska nije mogla osvojiti. Ovdje je i cistercitski red imao posjede, a kamenolomi u okolici možda datiraju još iz antičkih vremena.
Uspavani pejzaž kao nadahnuće umjetnika
Dolina podno Susedgrada, šumoviti brijegovi i zagonetne zidine oduvijek su plijenile pažnju umjetnika. Eduard Weingarten, Bela Čikoš Sesija, Petar Duić – svi su pronašli inspiraciju u njegovim obrisima. Čikošev akvarel bio je čak izložen na Milenijskoj izložbi u Budimpešti, a kasnije je uvršten i u raskošnu monografiju Austro-Ugarske Monarhije koja je prikazivala utvrde diljem tadašnjih zemalja.
Podsusedski liječnik Branko Mudrinić 1952. crta Susedgradsku sfingu. To je silueta ruševine koja se pretvara u kameno lice, čudno i dostojanstveno poput čuvara iz neke druge dimenzije.
Između stvarnosti i legende
Susedgrad je mjesto gdje se slojevi povijesti preklapaju s maglom sjećanja i narodnih predaja. August Šenoa u Seljačkoj buni piše o njegovim tamnicama, pivnicama, kulama i zakutcima u kojima se rađala drama jednog naroda. Planinarski put vodi od njegovih ruševina prema Kamenim svatima, još jednom mjestu priča, legendi i vjere u ono što leži izvan vidljivog.
Dugo je to mjesto bilo zapušteno i obraslo o čemu je portal Blaga & misterije pisao u članku objavljenom u jesen 2023. godine. U njemu je detaljnije opisana i ranija problematika održavanja Susedgrada i inicijative koje su ga pokušale revitalizirati.
Raslinje koje je zaklanjalo Susedgrad ipak se počelo rasčiščavati još oko zime 2022. godine, a potom i na zimu 2024. godine Kako piše u nadopuni informacije koju smo primili dannakon objave članka iz Mjesnog odbora Podsused, to je “plaćeno sredstvima Plana komunalnih aktivnosti Vijeća Gradske četvrti Podsused-Vrapče, a zahvaljujući nemalim naporima Mjesnog odbora Podsused te podsusedskih vijećnika u VGČ Podsused-Vrapče. Aktivnosti su inače, poduzete u suradnji s udrugom EKO 2000 iz Podsuseda i konzervatorom Ministarstva kulture, a u planu je održavanje i u 2025. godini”
Bilo da je riječ o mještanima, ili preciznije svima koji su sudjelovali, napredak je pravo postignuće, jer zahvaljujući toj obnovi okoliša nakon dugo vremena može se jasnije sagledati veličina i oblik utvrde, kao i dojam snage i moći koju je nekoć odavala ova strateški važna srednjovjekovna građevina.
Čišćenjem je otvoren i potencijal za buduće konzervatorske zahvate te bolju valorizaciju i posjetiteljsku prezentaciju lokaliteta. Unatoč zaboravu, grad ne nestaje. Njegove sjene i tišina i dalje pričaju – onima koji žele slušati.
