Margareta Peršić prva je od nekoliko pripovjedačica u čiji ćemo svijet bajki zaroniti. Od pripovijedanja kaže, živi na dubljoj razini, a i za njega živi. Otkrit će što je goni, inspirira i kakve su reakcije publike.
Naime, u ovom serijalu čitat ćete riječi nekih od najutjecajnijih hrvatskih pripovjedačica koje uistinu donose nove note života svojim slušateljima. Svojim riječima liječe i smiruju, a inspiraciju pronalaze u svojoj okolini i onima koji su ih spremni slušati.
Svojim pripovijedanjem priča, bajki i predaja one nas povezuju s prošlošću i tako oživljavaju drevnu tradiciju naših predaka. Naime, naši su preci, pa možda i neki od nas, odrasli uz živopisno pripovijedanje priča. Njih je, kako mnoge okupljene žene ističu, bitno čuti, a ne samo pročitati ili vidjeti. Dok bi se nekoć gotovo svatko okušao u pripovjedačkim vodama pri odgoju djece ili uz ognjište, danas takvih ima sve manje.
Storytelling ili pripovijedanje, odnosno čak moderno pripovijedanje, postaje pojam sve više korišten u svrhe turističkih tura i interpretiranja baštine, ali ovime je pokazano da ostaje blizak svojem originalnom značenju – pričanju bajki i predaja. Pojam storytelling je prema Keskin (et. al.) definiran kao dijeljenje i kombiniranje znanja i iskustava kroz naraciju i anegdote. Time se prenose složene ideje i pojmovi, a grade se veze i asocijacije.
Margareta Peršić umjetnica je i pripovjedačica, a bajke koje priča svojoj publici smatra čarobnom, “životnom trpezom – od klasičnog slijeda od zla prema dobromu, od nevolje, od ljubavi do smrti i obrnuto, boli, nježnosti, borbi dobra i zla, prema razočaranjima, čaranjima, odčaravanjima, provjerama, nevjerama, vjerama, nadama, tugama, radostima, jin kao i jangu i zajedno i odvojeno, kao noćima i danima do najtanjih, oku nevidljivih niti, o kojima nam često ovisi sama nit života”.
Posebno čarobno opisuje jedinstven utisak koji pripovijedanje ima na svaku osobu – “Tako da nakon ponuđenog deserta, svatko ako ga pitate, može reći drugačije „Bila je to bajka o lukavstvu”. Drugi će reći: „Ne bila je o ljubavi.”, a treći pak znat će, da je to bila potraga za samim sobom.”
Posvećena je onome što radi i “okupirana Baviteljica pripovijedanja”. Navodi da su je svi njezini putevi vodili u tome smjeru, a bavi se pripovijedanjem prilikom crtanja, oblikovanja lutki, pisanja, igranja i slušanja “tuđih srca” drugih dok pripovijeda.
Pripovijeda na sceni već dvadeset i dvije godine, a nastupa na raznim mjestima od spilja do “začaranih kula”. Svako mjesto nastupanja voli i smatra ga novom pustolovinom. Prilikom nastupa, baveći pričama, bavi se životom i “Njegovim” najnevjerojatnijim pričama koje je privlače, a sebe smatra počašćenom što može biti njegov glas u svijetu. Margareti su “važni ljudi i susreti s njima te u njima pronalazi ljepotu, otkriva ljubav, raznolikost i inspiraciju”.
Uz njezino ime stoji i naziv “Pričom te zovem”, iza kojega se “kriju mnoge bajke, u koje poziva publiku na aktivno sudjelovanje, gdje oni postaju glavni akteri priče koju priča”. Time potpisuje svoj jedinstveni izričaj i izvedbu. Priča se da oni koji su jednom kušali bajku više se ne žele odreći tog užitka.
Opisuje da sve više ljudi osjeća potrebu za pripovijedanjem uživo jer shvaćaju njegovu ljekovitost i vrijednost.
“Potreba za pripovijedanjem, poezijom, bajkama, pričama rekla bih da je izašla iz same čovjekove srži, iz njegova bića, iz potrebe za preživljavanjem, izražavanjem – za nastavljanjem ljudskosti, posebice kad se čini da svaki oblik ljudskosti nestaje nam pred očima.”
