Tomislav Beronić knjigom Glagoljica prije Ćirila i Metoda, kao predani tragatelj za istinom, promišlja o podrijetlu i starosti pisma koje je obilježilo najmanje tisuću godina povijesti naroda s istočne obale Jadrana. Nadovezujući se na spoznaje prethodnih istraživača, koje ukratko predstavlja i propituje, pridodajući im saznanja koja su plod njegovog višedesetljetnog proučavanja, zdravorazumskim zaključivanjem ukazuje na neodrživost Ćirilometodske teorije. Prema njoj je glagoljica izum pojedinca iz druge polovice 9. stoljeća.
Glagoljica prije Ćirila i Metoda?
Nasuprot tome, na temelju bitnih obilježja glagoljice, među kojima kroz vlastita istraživanja posebice dokazuje izvornost gotovo polovice osnovnih znakova toga drevnog pisma, Tomislav Beronić ispravno prosuđuje da je ono nastajalo kroz duže vremensko razdoblje. Glagoljica je, upozorava, stvarana u osvit povijesti u Iliriku, zajednici plemena ili naroda koji su obitavali na području od Jadrana preko Dinarida do Panonske nizine. Pisac time, zapravo, pobija i Jeronimsku teoriju nastanka glagoljice, koja također upućuje da ju je osmislio jedan čovjek – svetac Jeronim, ali nepuna četiri stoljeća prije svetog Ćirila, negdje na razmeđu 4. i 5. stoljeća.
Odajući, međutim, dužno poštovanje svetom Jeronimu za usavršavanje i promidžbu glagoljice krajem staroga vijeka, Tomislav Beronić prvi nam otkriva tko su zapravo bili istinski tvorci toga pisma. To su kroz brojna pokoljenja bile – ilirske žene. One su, potaknute svakodnevnim potrebama, ponajviše skrblju oko očuvanja hrane i zdravlja obitelji, a potom i kroz njegovanje vlastite ženstvenosti, odabranim oblicima – znakovima ukrašavale posuđe i druge kućanske predmete. U obličju takvih znakova izrađivale su spiralne fibule, češljeve za kosu, prstenje i drugi nakit. Svaki takav oblik ili znak bio je svojevrsni podsjetnik na neku životnu pojavnost ili je pak slao poruku o osobnosti žene koja ga je kroz nakit, pa i kroz odjeću, isticala.
Ženska teorija o nastanku glagoljice
Tomislav Beronić time nam, na osobit i zanimljiv način, prožet slikovnim prikazima raznolikih ukrasa na posudama te posebno izvedenih ukosnica i češljeva, nudi posve novu, kako ju je nazvao – Žensku teoriju o nastanku glagoljice. U bitnome, to razmatranje ukazuje na postepen nastanak glagoljskih slova iz jednostavnih slikovnih znakova pojedinih pojmova ili riječi vezanih uz svakodnevne uporabne stvari u domaćinstvu, kao i osobne urese članova obitelji, prvenstveno majki i kćeri. Pisac time ujedno snažno i s pravom proturječi još uvijek uvelike uvriježenom stavu da Iliri, kao preteče Hrvata, nisu imali razvijeno vlastito pismo.
Upravo suprotno, tvrdi Tomislav Beronić i to krijepi jednostavnim zdravorazumskim primjerima. Tako navodi kako su Hrvati i prije osmišljavanja i uvođenja ćirilice od strane Svete braće (Ćirila, Metoda i njihovih učenika) bili pismeni. Pismo su posredstvom visokoobrazovanih ljudi svojega vremena, poput svetog Jeronima, baštinili od predaka, poznatih tek pod drugim narodnosnim imenom – Ilira. Već su, naime, i Iliri za koje znamo da su stoljećima vrlo uspješno odolijevali nasrtajima Rimljana, ustrojenu vlast i moćnu vojsku bez sumnje uspostavili zahvaljujući i pristupačnom pisanom sredstvu sporazumijevanja. Pismo je to koje je po svojoj složenosti prethodilo glagoljici kakvu danas poznajemo, a kakvu nam je u nasljeđe zacijelo dobrim dijelom ostavio također naše gore list, sveti Jeronim.
(Ne)sačuvani tragovi glagoljice
Već i samo postojanje, ističe Tomislav Beronić u knjizi Glagoljica prije Ćirila i Metoda, prahrvatskih riječi knjiga, slovo, čitati i pisati, govori da su od davnina upotrebljavali svoje riječi za stvar koju su imali (knjigu), za ideju koju su poznavali (slova) i radnje. Pisali su i napisano čitali i to svojim pismom starijim od Svete braće – glagoljicom. Osim toga, glagoljica se ranije stoljećima po svetom Jeronimu, odnosno Jerolimu, nazivala jerolimica, no poznata je i pod imenom bukvica. Ovaj drugi naziv za glagoljicu nudi i odgovor zašto nisu sačuvani tragovi toga pisma iz njegovih najranijih početaka. Uzrok tome je nepostojanost, odnosno trošnost, tvari – pergamene, platna, kože i drva – na kojima su Iliri, a potom i Hrvati, činili te starodrevne zapise ili črte i rezi.
Posve je jasno da je uslijed nebrojenih ratnih i drugih pustošenja nepovratno uništena i velika većina kamenih spomenika s uklesanim glagoljskim natpisima. No, čak i usprkos tome, oni koji su preostali nepobitno svjedoče da je upravo na tlu i u neposrednom okružju ranosrednjovjekovne hrvatske države sačuvan daleko najveći broj takvih spomenika, što dovoljno govori o prapostojbini glagoljice. Tomislav Beronić otišao je, međutim, u svojim istraživanjima dalje, dokazujući da se
upravo među tom rijetkom sačuvanom glagoljskom kamenom ostavštinom upravo u Hrvatskoj nalaze najstariji spomenici s glagoljskim pismom.
Čirilometodska zabrana
Pritom je starost nekih od njih s pravom procijenio i nekoliko stoljeća dublje u prošlost od ćirilometodske zabrane. Ona određuje da niti jedan glagoljski pisani spomen(ik) ne može prethoditi 863. godini, kada je po Ćirilometodskoj teoriji izmišljena glagoljica. Tomislav Beronić, naprotiv, jednostavno dokazuje da je u to vrijeme mogla biti osmišljena jedino ćirilica. Kao neovisni istraživač, otvorenog uma i nadasve radoznale prirode, pisac ove knjige poziva i na preispitivanje starosti nositelja glagoljskih zapisa – biljnih boja i tinti, ali i pergamena i papira – znanstveno utemeljenim načinima kao što je metoda radioaktivnog izotopa ugljika C14. Smatra da bi takav pristup za pojedine zapise nesumnjivo doveo do nemalih iznenađenja s obzirom na utvrđivanje njihove okvirne starosti.
No, kako je uopće moglo doći do zabune o pripisivanju glagoljice tvorcima koji s njome nisu imali nikakve bitne veze?
U odgovoru na to pitanje pisac razotkriva političko-ideološku pozadinu, kao krupni kamen spoticanja spoznajnog razvoja i traganja za istinom. Osim toga, Tomislav Beronić usudio se po pogledu uglednika koji su nametnuli pogrešnu sliku o podrijetlu glagoljice, na osnovu činjenica iz njihovih životopisa bjelodano reći: Car je gol!
Pristaše Ćirilometodske teorije, koji uglavnom vjeruju jer premalo (znanstveno) propituju, povjerenje prema tome naučavanju povjerili su, naime, ljudima koji su osnove te teorije gradili u doba vlastite duševne rastrojenosti. To uvjerenje, a ne znanje, uvelike počiva i na pukim pričama i predajama o životu Svete braće, koje mogu biti putokaz pri traganju za istinom, ali ne i čvrst činjenični oslonac u njezinoj sveobuhvatnoj spoznaji.
Naziv za glagoljsko pismo je i – ilirica.
Malo korišten i slabo poznat naziv za glagoljsko pismo je i – ilirica. Pod tim imenom glagoljicu i danas spominju, primjerice, pojedini kazivači narodnih predaja u Dalmaciji. Taj nam naziv također nedvosmisleno govori od koga tako imenovano pismo potječe. S druge strane, od ranog srednjeg vijeka pa sve do Ilirskog pokreta u prvoj polovici 19. stoljeća, ilirski jezik smatran je od strane najučenijih ljudi u Hrvatskoj, ali i širom Europe, istoznačnicom za hrvatski jezik. Neznano nam je kako su drevni Iliri nazivali jezik i pismo kojim su se služili. No, stari Hrvati nadjenuli su svojem pismu ime bukvica, po podlozi na koju su ga od davnina upisivali, potom i glagoljica (četvrto slovo toga pisma zove se glagoli ili glagoljo), što doslovce znači – govoriti, dok su čitavo vrijeme u svijesti imali spoznaju o tome pismu kao – ilirici.
Sve to, u konačnici, ide u prilog tvrdnje pisca knjige Glagoljica prije Ćirila i Metoda, da su Hrvati u svojoj zemlji prisutni od iskona, da su tu svoji na svome, iako u daljnjoj prošlosti sakriveni pod drugim imenom. I ova knjiga uvelike pridonosi, iz svojega spoznajnog vidokruga, neodrživosti još jedne, više-manje na pukim nagađanjima zasnovane, teorije o doseljenju Hrvata i općenito Slavena u zemlje južno od Drave i Dunava u sumračje staroga vijeka. Kada glagoljicu uistinu oslobodimo predrasuda, na način kako je tome obilato pridonio svojim radom Tomislav Beronić, moći ćemo izvan svake sumnje ponosno reći da smo u nasljeđe preuzeli davno pismo naših predaka, kojega su stoljećima na svrsishodan, umjetnički i produhovljen način oblikovale i stvarale ponajprije žene, kao nositeljice i blagovjesnice narodne baštine.
O autoru
Inačice poglavlja ove knjige njihov pisac prethodno je objavio i učinio dostupnim javnosti putem osobnog profila na Facebooku, potom portala za slobodna povijesna i zemljopisna istraživanja Budni Div (budnidiv.net), čiji je suosnivač i plodan suradnik, a dio radova i na drugim mrežnim stranicama. To mu je pružilo priliku da i kroz osvrte čitatelja na pojedina promišljanja, stavove, ali i pretpostavke, dodatno unaprijedi u ovoj knjizi izvrsno, pregledno i sustavno predstavljeno gradivo.
Kao tek prvome među čitateljima knjige Glagoljica prije Ćirila i Metoda, preostaje mi da njezinom piscu, svestranom glagoljašu – piscu romana Misal kneza Anža Frankopana, prve u cijelosti otisnute glagoljske knjige nakon 118 godina, osmislitelju i dugogodišnjem dobrom duhu video igre brojeva i riječi GlagoMatika za učenike osnovnih škola (glagomatika.online), te cjeloživotnom slobodnom istraživaču i plodnom književniku, iskreno zahvalim što je kroz nju prenio stečeno iskustvo, spoznaje i zaključke onima koje glagoljica zanima neovisno o tome hoće li ih prihvatiti ili odbaciti.
