Dan kad je papa Inocent IV. priznao pisanje glagoljicom i bogoslužje na slavenskom jeziku
Krajem ožujka 1248. papa Inocent IV. izdao je službeno odobrenje za upotrebu glagoljice i staroslavenskog jezika u bogoslužju na područjima gdje se već koristila. Ova odluka, donesena dana 29. ožujka, bila je ključna za očuvanje i razvoj glagoljaštva u hrvatskim krajevima, omogućivši svećenicima da obavljaju liturgiju na jeziku koji je bio razumljiv narodu.
Jedan od glavnih aktera ovog povijesnog trenutka bio je senjski biskup Filip. Svjestan činjenice da mnogi svećenici u njegovoj biskupiji već vrše bogoslužje na narodnom jeziku, što je bilo protivno tadašnjim crkvenim propisima, biskup Filip uputio je molbu papi Inocentu IV. kako bi se službeno priznala uporaba glagoljice. U svojoj je molbi istaknuo da je upotreba glagoljskog pisma u bogoslužju već duboko ukorijenjena te da predstavlja dugogodišnju tradiciju.
Ugled biskupa Filipa, koji je nadilazio granice njegove biskupije, potvrđuje i činjenica da ga je papa osobno posvetio za biskupa u Lyonu. Njegova molba naišla je na pozitivan odjek. Tako je papa Inocent IV. u konačnici udovoljio zahtjevu. Time je omogućio služenje mise na staroslavenskom jeziku i pisanje glagoljicom unutar crkvenih obreda. Ovaj događaj bio je također u skladu s novom misijskom strategijom katoličke crkve, koja je prepoznala staroslavensko bogoslužje i glagoljicu kao učinkovito sredstvo za očuvanje i širenje pravovjerja.
Glagoljica u hrvatskoj povijesti
Glagoljica je jedno od najstarijih slavenskih pisama, a njeno očuvanje i institucionalno priznanje bilo je od presudne važnosti za hrvatski kulturni i vjerski identitet. Točno podrijetlo glagoljice još uvijek je predmet brojnih teza, no tadašnja odluka pape Inocenta IV. bila je presedan unutar katoličke crkve. Naime, dotada je crkva isključivo favorizirala latinski kao liturgijski jezik.
U fundusu Hrvatskog povijesnog muzeja tako se nalazi i primjer glagoljskog natpisa koji se nalazio na branič-kuli starog grada Bribira. Na toj ploči spominju se Bernardin Frankopan i bribirski kapetan Lovrenac. Natpis vjerojatno opisuje događaje vezane uz izgradnju i učvršćivanje gradskih zidina. Tekst natpisa sadrži brojne kratice, a na njegovu početku nalazi se znak kojim su u latinskim i glagoljskim kodeksima označavani početci važnih dokumenata.
Bernardin Frankopan, koji se na natpisu spominje kao “gospodar krčki, senjski i modruški”, bio je jedan od istaknutih hrvatskih velikaša i promicatelja glagoljaštva. Ovaj povijesni artefakt dodatno svjedoči o značaju glagoljice u političkom i kulturnom životu tadašnje Hrvatske.
Odluka pape Inocenta IV. ostavila je trajan pečat na kulturni i vjerski identitet hrvatskih krajeva. Zahvaljujući njoj, hrvatski glagoljaši nastavili su svoju tradiciju, a glagoljica je postala jedno od ključnih obilježja hrvatske pisane baštine.
